piše: Katarina Pavlović
Milijunti put povrijeđeni od iste osobe mi postajemo pokvarene igračke. Tu smo, ali se s nama ne može samo tako lako igrati.
Da se ne lažemo! Svi smo mi nečija pokvarena igračka nastala slučajno, u neznatnom djelovanju, nastala odlazeći, uništena svakim korakom izdaje. I tako postane pokvarena, ne svira, ne svijetli, ne reagira na bol.
Sretnu li se dvije pokvarene igračke, one nemaju što izgubiti. Upravo ih plaši to što idu iza toga- ničega. Može li te netko još jače ozlijediti? Može li se od jedne već udubljene rupe napraviti još veći ponor? I tu se lomi, lomi se u njima sve što se lomiti može. Biti ili ne biti? Pustiti, ili se zauvijek kajati što nisi ni dozvolio? Tako i započnu igru bez granica, već pri prvom pogledu. Prepoznaju se i igraju svim svojim pokvarenim dijelovima.
Ipak, nešto u njima im govori da čuvaju to malo, to zadnje. Plaho skrivaju krhotine. Tek kada netko pokuša osposobiti ovu igračku za bol, njene misli putuju onome tko ih je lomio. Uvijek i iznova.
Ne brini! Pokvarene igračke ne možeš pokvariti, možeš ih samo do kraja uništiti. Svaki novi udarac njih manje boli. Nikada kao prvi udarac, nikada ponovno takva bol! Jer nikome ne dozvoliš to luđačko povjerenje da te zgazi do dna i ode ne okrenuvši se bez suze, bez boli.
I sada znam! Ne mogu te spasiti od onoga što ti druge nose, ali mogu te spasiti od onoga što ja nosim, od ovih pokvarenih dijelova.
I da ne bolim, i da ne boliš, gdje bi bio nam kraj…
Znam da si moja pokvarena igračka, ali i ja tvoja.
Sjeti se da nismo mi krivi što smo takvi i da su krivci daleko. Pusti ih!
Pusti i nas da budemo sve!
Pusti me da nas ne spasim od nas!
Naša bol neka nas čuva, neka nas ljubi zauvijek, oduvijek!
Mi pripadamo nama. To znam. Pa neka mi je ovo zadnje, ali mi si pripadamo po nekim davno otplaćenim grijesima, nekim odsluženim kaznama.
Svoje smo zasluge, to znaš. Baš zato čuvam nas, čuvaj nas!