tekst i foto: Viktorija Banić
Sinoć je svečano otvoren ovogodišnji skup prigodnih događaja nazvanih „Advent u Zagrebu“.
Odbrojavale su se sekunde do 19,30 kao na dočeku Nove godine. A onda… Tisuće, ma „puno“ kako djeca kažu kad ne znaju dalje brojati, sićušnih, sjajnih lampica je bljesnulo na oživjelom „Tomislavcu“ i Zrinjevcu. Nagrada je bila veliki „ahhh“ i osjećaj olakšanja.
Zašto olakšanja? Vremenske nepogode, bilo zimi, bilo ljeti, nikad nas ne zaobiđu. Izvješće o uvijek lošoj turističkoj sezoni, bez obzira na to u kojoj smo kalendarskoj godini, uvijek isto, kao loše prepisivanje gradiva od strane nezainteresiranog osnovnoškolca.
Dalje?
Višegodišnja suđenja, koja, vjerujem, više niti sami optuženici ne shvaćaju ozbiljno, niti mogu „pohvatati“ bit, a završit će se razvodnjeno, bezlično, izvan fokusa razrokog pogleda javnosti, koja ionako brzo izgubi interes. Prevare, utaje, pljačke i malverzacije kojima je zajednički bezobrazluk i parola „ja, pa nitko“… Izbjeglice, koje vjerujem više ni same ne znaju gdje su, ali znaju da im nigdje nije dobro i da sam o zapadu u stvarnosti ipak nije tako „zapadan“. I svakako politika nam mila i protekli izbori. Nije li indikativno da svega nekoliko sati nakon što je DIP predao službene i konačne rezultate broja glasova na proteklim izborima, stiže izaslanik Amerike, a sutra zorom i EU?
S druge strane, mora se skinuti kapa pred upravo zaključenim izborima, osjećaj razočaranosti i namagarčenosti među ljudima jači nego ikada. Osviješteno ili ne, biračko tijelo bijesno (a ujedno i nijemo, takvi smo mi) pati od mučnine zbog koalicije koalicija, promjene platformi, zaokreta za 180 stupnjeva od predizbornog programa, inzistiranja na minornom, a odmaka od bitnog. Kao likovi iz crtića kad ih mlatnu po glavi pa se zbunjeno pitaju kome uopće dadoše glas i zašto? A neodlučna „udavača“ ovih izbora, malo bi, malo ne bi, na dobrom putu da prođe kao jedna naša pjevačica… Priča je to o „probiraču i otiraču“ i o onom tko te posla…
Zbog svega gore navedenog i još puno, puno toga što nije stalo između nagradnih igara i lokalnih prevara, velikih katastrofa i reformskih promašaja, sitnih skandala i još manjih duša, velikih jezika, dobro nam došla prva adventska nedjelja ili Došašće, tuđe nekako uvijek više volimo.
Više nego ikada treba nam odmak od stvarnosti. Trebaju nam lampice, božićne pjesme, najbolje „a capella“, treba nam cimet, makar i umjetni snijeg, klizaljke i osmjesi, barem dječji. Trebaju nam oživljeni gradski trgovi i prolazi, štandovi sa predmetima koji nakon kupnje ostanu zaboravljeni na nekoj polici, baš kao i svake godine. Treba nam privid, jer nam je stvarnosti dosta!
A ostalo?
Razmišljat ćemo početkom slijedeće godine. Siječanj je, ionako, predviđen za glavobolju.
Stoga, čestitam svima prvu nedjelju Došašća! Preživjesmo još jednom, a to nije malo…