piše: Stjepan Poljaković
Vjerujem da su se mnogi od nas zapitali kolika i kakva je Božja ljubav prema nama, s čim se može usporediti? Božja ljubav je najvažnija i samim time od sila tame najčešće osporavana istina.
Bog je na nebu, negdje u svemiru, nevidljiv, nedokučiv. Oni koji ga žele približiti Čovjeku tragaju za oglednim primjerom. Bog se potrudio da nam ga izrekom navede. Jedan od najsenzibilnijih, najemotivnijih stihova Biblije govori nam o tome s kime je Bog usporedio svoju ljubav prema nama.
»Može li žena zaboravit’ svoje dojenče,
ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao…“
U nizu mojih tekstova o slugama pišem o osobi kojoj je Bog dao najvažniju, najosjetljiviju zadaću, službu – službu Majke. Usudim se reći, dobro znam, iskustveno znam koliko je Majka bitna.
Korijen svake obitelji je Majka, ona je ta po kojoj život dolazi. Esencija života su emocije, ljubav, potreba za sigurnošću, tragamo za nekim kome se možeš vratiti kada nikome drugome ne možeš. U sustavu koji cijeni život, koji se životu raduje, nema važnije osobe i nema onoga koji je poslije Boga zaslužio veću čast i prava od Majke.
Bog je tako htio i postavio. Od Raja na ovamo neprijatelj ljudskog roda ju je nastojao poniziti.
Kad stvar promatram sažeto, praktično, plastično dolazim do ove spoznaje. Bog nije taj koji proziva žene zbog Evinog grijeha, u Božjoj prirodi nije da optužuje nego da prašta. Bog je našim praroditeljima u raju obznanio posljedice njihovog prijestupa, samo to i ništa više. Đavo je taj koji si je dao za pravu da tužaka, proziva, sjeda na savjest.
Šovinisti među muškarcima daju si za pravo podčinjavanje Majke pravdati Evinim grijehom i Božjom voljom da muškarac bude glava ženi.
Usudim se jasno reći da je Đavlu Majka meta jer dobro zna koja je njena uloga u Božjem mozaiku.
Đavo dobro zna od koga dolaze osjećaji koji nas formiraju. Đavo to želi poremetiti.
„Kućanica“ osuđena na ovisnost o volji muža.
Ako i joj je to i uloga, Bog nikada nije odobrio da se tu kućanicu na bilo koji način omalovažava.
U ime ravnopravnosti kućanice su ušle u tvornice da rame uz rame rade sa muškima, odlično.
U nastojanju da dokažu ravnopravnost žene se izlažu riziku da u njima zamre ono najsvetije, najvrjednije, svima najpotrebnije.
No, budući nisu hobotnice, posljedice te ravnopravnosti odrazile su se na Obitelj.
Majka ma koliko spretna i požrtvovna bila ne stiže dati obitelji ono što bi trebala, ako i stigne plaća to svojim zdravljem, prvo emocionalnim a onda tjelesnim. Ne jednom smo računali da radni dan mnogih Majki koje rade izvan kuće traje 16-ak i više sati dnevno. To tek nije pravedno ni ravnopravno.
Muž uz titulu ima i odgovornost, zaštititi Majku. Pisao sam to u jednoj od priča o Slugi, svako priznanje svaka počast povlači i obavezu i svatko odgovoran, razuman, toga je svjestan.
Sjetite se koliko Majki poznajete čija vam se ljubav prema djeci čini neobjašnjivom, nezasluženom? Na čiju vas to ljubav podsjeća? Čija se ljubav može mjeriti s Majčinom?
Ma koliko djeca nevaljala bila majka ih pokriva, brani i do zadnjega pomaže. Šokci pjevaju bećarac: „Bečarino niko te ne voli. Kao Majka koju srce boli.“
Na kojem god jeziku čitali, Jesenjinovo Pismo Majci izaziva iste emocije. Zašto su najnježnije pjesme posvećene Majkama?
Prva osoba koja mi je umrla na rukama je bila Majka moga prvog klijenta. I sama je postala moj klijet kroz vrijeme. Medicinsko osoblje koje mi je dolazilo u ispomoć nije se moglo načuditi kolika je snaga izmučene, bolesne žene. Nama domaćima je bilo jasno, razlog je sjedio u invalidskim kolicima kraj njenog uzglavlja. I tako bolesna brinula se, što će biti s njenim sinom kad nje ne bude?
Svatko od nas pozna barem jednu Majku koja je cijelu sebe podredila dobru djece, supruga.
Svatko razuman i pošten stat će u zaštitu Majke, bilo svoje, bilo tuđe, svjestan da bez njenog udjela život nema budućnosti.
Najmanje što sam mogao u ovom članku je pojam Majka pisati velikim slovom.