CAR JE GOL

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Ma prošlo već 15-16 dana nove godine, a ja/mi/ još intenzivno vučem/mo/ teme i probleme iz prošle. I još kako!
Sramota me reći, požaliti se  kolegama u Hrvatskoj kad me priupitaju o tome,  kako smo ovdje vani malo tolerantni spram različita mišljenja. O kritici da i ne govorimo. Satira -što je to?!
Na razne tekstove, sadržaje ovog portala, redovito objavljujemo sve komentare. Neka!  Ljudi čitaju. Kažu stav o  temi ili pročitanome. E jest, da na takvom komentiranju   barem završi! Svojevrsno  „uvjeravanje“  u stavove, nečiju ispravnost i nečiji grijeh, nastavilo se  nedavno nakon nekih tekstova i u novoj godini …ali anonimno. Pokoji poziv, SMS ili e mail s nepoznate adrese  …ono …sram vas bilo … i slično tome …pa pokoje spominjanje  oca ili majke …zna se već kako to ide.
Slično se dogodilo nekako u isto vrijeme prošle  godine. Tada sam za jedan mjesečnik radila anketu o glasovima iseljenika na izborima u Hrvatskoj.  Jedan od sugovornika, mojih sugrađana, upitan za mišljenje, iznio  sasvim obično razmišljanje  držeći da on i nije za to da se glasa van Hrvatske… pa danima nije imao mira od anonimnih telefonskih poziva i glasnih, prijetećih poruka.
Situacija se eto skoro slično opet ponovila. Kolega Emil Cipar ustvrdio u tekstu  pod naslovom „Noć me stigla u tuđini“ kako Hrvatski svjetski kongres  za Njemačku ne može zastupati sve Hrvate u Njemačkoj ako ga oni nisu birali i nisu  niti članovi kojega od društava pod njegovim krovom. I još uz to… ne odričući potrebu  kažnjavanja onih koji su zločine činili… posavjetovao Kongresu  umjesto bavljenja populističkim, političkim temama ili miješanja u njemačko pravosuđe, bavljenje životnim problemima  iseljenika poput Josipa i  Mare iz njegove kolumne.
Brojni komentatori, koji potom zasviraše poput  dirigiranog orkestra, nisu bili blagi …Mara i Josip su gramzivi i škrti …zaboravljajući da su oni naša personifikacija …djeca im neodgojena …zaboravljajući da su to naša djeca …a autor titoist i jugonostalgičar …ne znajući ili ne želeći čuti   kako je upravo autor 1968. godine u Hrvatskoj  kao  student završio u zatvoru, sedamdesete dobio doživotnu zabranu studiranja na svim fakultetima u bivšoj državi, proveo 35 godina u iseljeništvu, lobirao …pisao …za ratnih i za poratnih …uvijek bez dlake na jeziku …i na kraju se  u Hrvatsku konačno i vratio…
E kakav opis / titoist i jugonostalgičar/ za ovakva čovjeka!
To sve me …u šali rečeno, iako mi nakon još jedne poruke  i nije ni malo do šale …pomalo podsjetilo na jednu  bajku Hansa Kristijana Andersena. Onu pod nazivom Carevo novo odijelo!
Naime,  car iz bajke, bio vrlo sujetan. Lijepa odjeća bijaše mu slaba točka.  To obilno iskoristili  neki strani “krojači”.  Dosjetili se  tome kako se caru umiliti. I novce od lakovjernih,  zaraditi. Pa izmisliše, nevidljivu odjeću, odnosno onu koju tako nevidljivom, “vide” samo vrlo pametni. Tako “odjenuše” cara u novu, nevidljivu odjeću. Sve diveći se prelijepim bojama i bogatim materijalima.  Odjeven u novo ruho,  car se zaputi duž gradskih ulica, pozdravljajući narod koji mu odobravaše pljeskom.
Samo pametni mogu vidjeti nevidljivu odjeću! Kakva čast biti u tom krugu, mišljaše narod. Odjednom, kroz svjetinu koja skandira i  pljeska, pojavi se kuštrava dječija glava:-Car je gol! Car je gol!, uzvikivao je dječak.
Glas čuo car. Glas čuli dvorjani. Glas čuo i okupljeni puk.  Istina, dječaku otac “prilijepio” pljusku na obraz. Dijete  zaplakalo. I zašutjelo.  Car uzdignute glave ipak nastavio koračati  do kraja procesije. Krojači -prevaranti u strahu  pobjegoše bezglavo. A pukom se ipak pronese glas istine koji je išao od uha do uha:- Car je gol! Car je gol!
Slično poput djeteta iz bajke prošao i autor  teksta “Noć me stigla u tuđini” i njegovih nastavaka.  Zalijepljena mu pljuska preko lica. Napadi na Kongres! Na instituciju! Na demokraciju!  Titoista! Jugonostalgičar!
I još cijela rezerva rafalne paljbe kao netom pristigle iz sredine prošlog stoljeća. Srećom, danas nedovoljne da se nekoga  “pokopa”.  Diskvalificira. Ili tema bez razmišljanja skine s dnevnog reda.  Zabrinjava više što se brojni suzdržaše komentara pa iz prikrajka i tiho ustvrdiše: Odličan tekst! Potpisujem! To smo i mi tvrdili još 1993. godine!
I ja se prisjetih sličnih pitanja još iz vremena svojevrsne “prezentacije Kongresa” Poneko bi priupitao …poput djeteta iz bajke ili našeg autora… kako jedna udruga može predstavljati sve Hrvate Njemačke …ali bi bivao brzo “ušutkan”. Rezultat je sada pred nama. I račun je stigao na naplatu. Dijete je uzviknulo:- Car je gol!  A mi mu …umjesto da izvučemo pouku …prilijepismo pljusku. Kao u Andersenovoj bajci.
A da se ipak o temi rada Kongresa i prije nešto slično progovorilo svjedoči i jedan tekst objavljen na našem portalu, 17. lipnja prošle godine. O pravcima rada Kongresa na sastanku njegove uprave tada je progovorio veleposlanik RH u Njemačkoj dr. Miro Kovač. Izgleda kako ga se tada i nije dobro slušalo. Jer da jeste, razumjeli bi se bolje i „dječiji“ glasovi  pristigli kasnije  sa Hrvatskog Glasa Berlin.
Zato ponavljamo: – Hrvatsko Veleposlanstvo u Njemačkoj diplomatski predstavlja Hrvatsku, provodi hrvatsku vanjsku politiku i tom je službom, kojom predstavlja predsjednika države a dobilo ju je od Vlade, i određeno u svom djelovanju. Nije uloga Hrvatskog svjetskog kongresa  niti bilo koje druge civilne udruge, da provodi hrvatsku vanjsku politiku. Ona je dogovorena konsenzusom u zemlji. A vi živite vani. Vi možete biti potpora hrvatskoj vanjskoj politici, tu vidim mogućnost komplementarnosti u djelovanju.  Kao civilno društvo registrirano u Njemačkoj, možete nastupati otvorenije, naravno uz puno poštivanje  društvenih  vrijednosti koje su usvojene u našoj državi.  Hrvatski imidž je dobar u Njemačkoj. Ali može uvijek biti još bolji. Za to treba sustavno raditi. To se ne čini od danas do sutra. Treba sagledati i realne, objektivne mogućnosti udruge. Treba biti u tom sagledavanju  i skroman ali i ambiciozan te paziti da djelovanje nije kontraproduktivno, rekao je dr Kovač iznoseći i razmišljanje kako  je  potrebno raditi na istraživanju, pojašnjavanju i definiranju  uloge iseljeništva ali i daleko učinkovitije prepustiti domovini  da značenje  iseljeništva, sama valorizira.
– Treba sustavno raditi na tome da Hrvatska prepozna iseljeništvo, da se obostrano razumiju.  Hrvatski svjetski kongres se treba razvijati u smijeru  civilnog društva  i kao takvo postati vidljivo, povezati se s drugim civilnim društvima u  Hrvatskoj te  na taj način djelovati, biti široka platforma za sve Hrvate u Njemačkoj, rekao je tada dr. Kovač.
Aha!  To daje dodatno  svjetlo temi …i našem djetetu što uzviknu:-Car je gol!  I onima što u strahu glasno ne progovaraju… I onima što u ljutnji anonimno  prijete. I onima što  Glas pritiskaju. I onima što o radu takvih udruga razmišljaju. Ili odlučuju. Pripremaju konvencije ili slične skupove. Bilo bi dobro, bez povišenih tonova i besmislenih ideoloških optužbi, dodati svjetla i na statute, činjenice, namjere, postupke i posljedice. Radi budućnosti Hrvata u Njemačkoj.  Radi Mare i Josipa. Radi nas samih.