tekst: Slavica Jurčić
U svakom selu postoji žena koja voli sve znati.
Tako je i snaša Jela voljela prenositi vijesti u „povjerenju“.
Dan joj je počeo tako što se ujutro žurila puteljkom koji je vodio od njene kuće do kuće prije Mare.
Mara je upravo podojila svoju kravicu i krenula cijediti mlijeko u lončiće da djeca prije škole popiju koju čašu zdravlja, kako bi to ona to kazala.
„Maro, zašto djeci daješ mlijeko? Radije ga prodaj mljekaru!“ reče zajedljivo Jela i zlobno se nasmije
Mara pogleda svoju dječicu i nasmije se:
„Neka piju, ostat će i za mljekara“.
Jela za Marom ulazi u kuću i prati ju u stopu. Zapitkuje, ne da Mari mira.
„Jelo“, vikne Marin muž iz sobice. „Jesi li što trebala?“ upita ju on oštrim glasom i iziđe iz sobe.
Jela se uzmuca i stane tapkati u mjestu. Pamet joj je stala kada je vidjela Stipu na vratima.
„Jeste li vidjeli čika Peru? Jadan on! Sin mu nije pisao skoro godinu dana“, k’o iz topa izleti Jeli.
„A što sada da mi napravimo?“ upita Stipa i zasuče dugačke brkove.
Mara se nasmije i pogleda u Jelu. Misli ta vrijedna poštena ženica:
„Što sada Jela smišlja i koju je sada laž smislila?“.
„Idem ja sutra kod čika Pere i pisat ću pismo njegovom sinu u Njemačku.“
„Jelo, a trebaš li možda papir i olovku?“ upita Stipa.
„Da, trebam“, kaže Jela.
Mara izvadi papir i olovku i stavi ih na stol.
„Ajde Jelo, molim te, napiši i meni jedno pismo jer ni ja nisam vješt u pisanju k’o ni čika Pero,“ reče Stipa i pogleda zbunjenu Jelu.
Stipina žena se zacrveni i jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh.
Jela stade kao ukopana. Jedva se drži na nogama. Želi propasti u zemlju jer ona je nepismena, a sada ju je njen jezik opet doveo u nevolju.
„Jelo, ‘ajde piši, ja ne znam !“ moli ju Stipa.
„Danas je dan kada sam se zavjetovala da neću ništa uzimati u ruke, pa ni olovku“, reče Jela i krene prema vratima.
Mara se opali smijati. Jela ju poprijeko pogleda:
„Imam ja važnijega posla. Idem vidjeti kod Begića je l’ se krava otelila.”
Stipa se Jele riješio i rekao:
„Brigo moja, prijeđi na drugoga!”
Svako selo ima svoju Jelu, a svaka Jela ima svoje selo.
Možda bi nam bilo dosadno da nema takvih zgubidana koji svojim nepromišljenim i luckastim izmišljotinama truju svoju okolinu. A puno puta itekako naškode!