piše: Branka Oreb-Jerković
Nikad nisam upoznala dida Nikolu. Kao mladić otplovio je iz Vignja na poluotoku Pelješcu u Južnu Ameriku. Otišao je na neizvjesno putovanje priko oceana, s kartom u jednom pravcu. I više se nikad nije vratio u rodni kraj. Iza sebe je ostavio baku mi Teru, s trbuhom do zuba i moga oca koji je tada imao samo dvije godine.
Nije bio sam u toj avanturi života, bile su to godine iseljeničkog buma iz Dalmacije a većini je bio cilj iskrcati se u Argentini. Procjenjuje se da se upravo u tu zemlju,u razdoblju od 1926. do 1935.godine, doselilo čak 130.000 Hrvata. A svaki od njih mogao bi ispričati svoju obiteljsku štoriju. Neki su otišli zbog općeg siromaštva, drugi zbog Vinske klauzule treći zbog bolesti koja je tih godine harala vinogradima…
Svakako, moj dida se skrasio u Buenas Airesu i o tome postoje pisani dokazi. Rijetko je pisao svojima doma a i pošta je tada sporo putovala pa bi baka Tera tu i tamo, od povratnika saznala da je živ i zdrav, da radi na željeznici i nada se doć doma šta prije. U međuvremenu se rodila i mala Marija a iz argentinske metropole stigao je paket s robom i nekim drangulijama koje je dida uspio kupiti od prvih zarađenih novaca.
A onda je šutnja prekrila nade u njegov povratak.
Tera je jedva izlazila na kraj, radeći na škrtoj zemlji, bez prihoda, s dvoje male djece, a od dide više nije bilo ni glasa. Da bi prehranila obitelj znala je s vrićom mindela, rogača ili šipaka otić prema Metkoviću i zamijenit je za vriću brašna i cukra. Težak je bio život u pelješkom kamenjaru…
Sudbina ju je učinila bijelom udovicom, s tim se bila pomirila, uvukla se use, brineći samo za dicu. Kad bi čula glasove na putu ispred kuće zaigralo bi joj na tren srce, zaiskrila bi u očima nada da će ugledat muža, da se vratio iz bijelog svita i da će opet bit familija na okupu. Ali, uzalud. U tom očekivanju prošao joj je život.
Godinama kasnije, pokušali smo preko našeg konzulata saznati za didinu sudbinu. Govorilo se da je kupio kuću u poznatoj gradskoj četvrti San Telmo. Neki bi dodali kako je osnovao novu obitelj ali nije bila provjerena informacija. Zapravo, nikad nismo saznali istinu.
Ali mi je u sjećanju ostalo očevo lice kad bi se s radija čuli zvuci pjesme Vice Vukova ‘Pismo ćali’. U tim stihovima bila je izrečena sva čežnja za uskraćenom ljubavlju i pažnjom i mada nam to nije htio pokazati, uvijek bi mu se oči zacaklile, pa bi se suzdržao da pred svima nama ne zaplače.
Sjećam se još onih bezimenih dalmatinskih žena zavijenih u crno koje su od škrte zemlje hranile svoje obitelji, a večerima su stajale na rivi zagledane u more, kao da tamo u daljini vide svoje drage, nestale ljubavi. Kakve su to žene bile! Ne rađaju se više! Uvijek mi je drago kada im netko pokloni sjećanje!