piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Nije bilo takve godine nigdje kakvu su je Hrvatistanci ovdje imali priliku proživjeti ili ne, ovisno već o tome da li su s djecom za ručicu napustili zemlju ili bezizlazno trpjeli gospodarske i političke tirade koje su se ovdje odvijale.
Većina (nas ) ipak u ovoj drugoj kategoriji, inficirana politikom u svakodnevnom životu, iako nikakvog utjecaja na nju nema, sve do predbožićnog rolanja sarme, pratila je događanja s kojima su nas mediji bombardirali.
Dolazak predsjednice i opće ushićenje radi toga što imamo jednu gospođu na čelu države. Dolazak izbjeglica i opća fobija zbog toga koja je u nekim trenuciima išla u ksenofobiju. Dolazak MOST-a nakon izbora. Seizmičke trešnje za građane Hrvatistance koji su se uljuljali u opcije lijevo i desno, te se tu i tamo još uhvate za relikte Domovinskog rata kada im ne preostane ništa drugo za što bi se uhvatili.
Dan za danom poprišta drama i najviše od svega monodrama. Mjestimično je čak bilo i zabavno, kad se pritom ne bi radilo o satiri koja ide na vlastiti račun. Gotovo su nam bili i Božić ukrali, nakon što su pokušali krasti sve moguće ratne obljetnice narodu i gurati svoje njuškice u prvi plan, kao i uvijek.
Izbezumljeni puk je do samoga kraja strepio tko će zasjesti u premijersku stolicu? Tko će prijeći preko MOST-a da dođe do vrha Vlade? Koja će to nova garnitura biti na ekranima u idućem razdoblju razvoja …nadamo se – razvoja?
Od silnog pregovaranja, izbacivanja raznih političkih mediokriteta u prvi plan, skakanja sa stolice na stolicu, inzistiranja na nestranaštvu i niskopojasnih udaraca starih međustranačkih kontrahenata, gotovo smo zaboravili o čemu se radi ovdje, npr. o tome da se treba posložiti novu vladu i odabrati novog premijera. Strpljivo i uvijek usmjereno na to da građani imaju i dalje osjećaj da postoji forma i da postoji nekakav sustav, pratili smo predsjednicu kao intermedijatora u ovoj situaciji i naučili gotovo sve načine na koji se češlja dok se razigrana ekipa nije uspjela dogovoriti oko svega.
Možda je puno i reći da se radi o dogovaranju kada je u prvi plan za mjesto premijera isplivao javnosti potpuno nepoznat lik gospodina koji je živio u prekooceanskom iseljeništvu, vrlo uspješnog poslovnog čovjeka, sređenog i stabilnog, praktičnog katolika s četvero djece, ličkih korijena.
Da čovjek ne zna da je nestranačka i nepolitična osoba, (i to na mjestu premijera, ha!), rekao bi da je prototip predstavnika sada već nekadašnje oporbe kao takav. Kako će plivati i veslati ovdje s nama i koliko će ga hrvatska javnost, koja inače nije sklona iseljeništvu i ljudima savršenog posloženog uspješnog života kojeg nisu posložili na hrvatskom tlu, blagonaklono gledati i slušati, ostaje nam vidjeti.
Hoće li se iz tako jednog zdravog uređenog društva poput kanadskog snaći ovdje gdje je svaki segment društva zatrovan nekim virusom korupcije, nepotizma, plagijatorstvom?
Djelovanje gospodarstvenika u politici ili političara u gospodarstvu zna pozitivno iznenaditi, iako mislim da su neka druga demokratska društva pogodnije tlo za takvu zamjenu uloga, da kod nas najviše pali dobro govorništvo i tapšanje po ramenu. Na to padamo.
Kakva god, godina je, eto iza nas, i mi smo se i dalje čitali, ježili na pročitano, dizali obrve, dobivali čak i nagrade za rad poput naše urednice, izdali i knjigu u spomen našeg preminulog urednika Emila, ostali zajedno, proširili se, povezali, nastojali i napraviti kakvo dobro djelo, ostaviti trag u nečijem životu…
Neka vam 2016. dođe u radosti i dobrom duhu.
I neka vam da priliku ostaviti trag iza sebe a ne samo uskovitlati prašinu.