Vinko Pavić
Kada riječ u meni zamukne
Prolazit ću nijemo
Praznih vena
Pored sutrašnjice svih stvari.
Ko slijepac
Sa sedam svojih rana
Urastao u vrijeme i tamnice,
Uvijek ću iznova rasti
U bršljanu i kadulji
Bez okova i strepnji,
Žedan riječi i plovidbe.
Ocvjetan sjenama kamena sivca
I kliktanjem orlova
Za svetkovina grcati breme sudbine,
Jer
Kamen je moja riječ,
Kamen je moj znamen,
Kamen je moj Amen.