“SVETA” VODICA

piše: Marija Kukić
Većina odraslih zna da se uvečer uoči Sveta tri Kralja u svim katoličkim crkvama blagoslivlja voda. Vjernici dolaze s bocama; malim, većim, velikim i onim najvećim kao da nose vodu za pola sela. Odnose je svojim kućama. Netko će je koristiti u čestim prigodama, netko malo rjeđe, neki ponekada, a neki gotovo nikada. Ali, eto neka se nađe! Mnogi će je „uredno pospremiti“ do blagoslova  obitelji, koji obično počinje odmah iza Božića.

I ja sam svoju bocu s blagoslovljenom vodom uredno pretočila u „Janinu“ plastičnu bocu, dobro začepila, napisala na naljepnici –  sveta voda, i spremila.  Neka  se zna kakva dragocjena tekućina se nalazi u njoj!

Ovih dana dolazio je novi mladi svećenik, naš kapelan u moju ulicu. Soba uredno pospremljena, prašina usisana i obrisana, pločice u kuhinji, predsoblju i kupaonici blistaju kao rijetko kada. Na stolu čisti bijeli, izglačani stolnjak, pšenica, križ, svijeća (koju sam zaboravila upaliti pa je to učinio kapelan), lova tj. novac za svećenika i ministranta i  naravno –  blagoslovljena voda u čaši s grančicom šimšira, kojom će svećenik poškropiti kuću.

Sve je prošlo u najboljem redu. Kapelan je napustio moj dom i prešao u susjedstvo. O, kakvo olakšanje! Ne moram više virkati  iza zavjese i pratiti dolazi li ili ne.

Poslije njegova odlaska dolazi  susjeda izraziti mi sućut nakon nenadane smrti moje starije sestre. Sjedimo, pričamo o svemu i svačemu. Pomalo se dotičemo i drugih ljudi, da ne kažem da malčice  ogovaramo.

I dok smo nas dvije bile okupirane pričanjem, u sobu dolazi susjed meni izraziti sućut, a komšinici čestitati  Novu godinu. Bio je malo „pod gasom“ i prilično dosadan. Bile smo ljute što nas je omeo u našem „umovanju“ i jedva smo čekale da se udalji. A on, ni makac! Naporan kao  rudaru kopanje ugljena u rudniku.

Kada je konačno otišao, susjeda progovori:

„Jesi li  primijetila?  Izgleda kao da je „malo uhvatio“! Osjetila sam miris rakije.“

Istinabog, ja nisam ništa osjetila. Možda susjeda ima izoštreniji njuh? Valjda je u pravu.

Konačno sam ostala sama. Idem sve vratiti na svoje mjesto. Što učiniti s blagoslovljenom vodom? Grjehota je samo tako je baciti. Odlučila sam da ću njome poškropiti čitavu kuću. Dok sam obavljala ovaj tako „značajan“ posao, osjetila sam i sama prepoznatljivi miris rakije. Gurnem nos do čaše. Osjetih! Nasmiješih se sebi u bradu. O, Bože! Pa ja sam umjesto vode u čašu  stavila rakiju. Otuda i miris rakije kojega je susjeda osjetila.

Kako se to moglo dogoditi?

Vjerojatno sam nekada prelijevala vodu iz veće u manju bočicu, a nisam promijenila natpis ni naljepnicu.

I tako je ove godine moja kuća blagoslovljena rakijom, a ne vodom. A susjed je ni kriv ni dužan proglašen krivcem.

Mora da će mi  ova godina biti bogata rakijom  jer kuća je posvećena i blagoslovljena  vodom s mirisom i okusom rakije.