piše: Stjepan Poljaković
Kad god moram napraviti nešto što inače radim nevoljko, sjetim se poslovice:
„Natjerala orla zla godina.“
Nerado pišem o ljubavi.
Arheološkim iskapanjem na području starih civilizacija ustanovljeno je da se ispod današnjih gradova u slojevima nalaze ostatci čak od vremena antike. Graditelji se nisu trudili raskrčiti teren nego su ga jednostavno poravnali i na tome mjestu zidali nove zgrade. Potres otkriva čvrstoću takvih zdanja.
Svijet oko nas gadno se trese i to već odavno. U zadnjih stotinjak godina tresla su nas dva svjetska i još mnogo manjih ratova. Temelji civilizacije opasno se ljuljaju.
Mi, koji vjerujemo u Boga, vjerujemo i da je sve oko nas stvoreno iz ljubavi. U temelj našeg stvaranja utkana je Božja ljubav. Osobno, draže mi je vjerovati da sam plod ljubavi nego slučaja, praska ili potomak neke neimenovane amebe. Recite mi da sam naivan, zaostao, što god, ali to je moj stav!
Psiholozi i ostali -olozi koji se bave čovjekovim umom, dušom i bivstvovanjem preporučuju da u trenutcima lutanja, dilema ili sumnji odvrtimo film prema početku.
Kažu da su možda najčešći uzvici kada se nešto strašno dogodi :
„O, Bože moj!“ ili
„O, majko mila!“
Zanimljivo, refleksno se povlačimo na ishodište. Zašto je to teško priznati, govoriti o tome?
Kažu da samo najhrabriji ulaze u bitku otvorenog garda. Gledamo boks i kada vidimo da netko spušta ruke, pomislimo:
„ Ovaj je ili lud, ili je hrabar, ili pojma nema!“
Kako rekoh, ne volim o ljubavi. Ljubav je intima, nešto što krijemo u dubini duše i pokazujemo samo onda kada smo sigurni da ju nitko neće povrijediti. Bojimo se pokazati emocije u svijetu ogrezlom u porugu, požudu i ostale devijacije. ( A opet, pitala me jednom jedna prijateljica: „Što može ući u stisnutu šaku?“)
Netko će reći da je vjera za kukavice. Po meni, puno je hrabrije vjerovati u nešto što očima ne vidimo, nego u ono što vidimo. Puno je hrabrije vjerovati u ljubav kao ideal, načelo i potrebu svakog oko sebe, nego recimo živjeti u obmani da te vole oni s kojima odlaziš na veselice svakih vrsta.
Zatrpani smo patetikom, lažnom, tobožnjom brigom za naše dobro.
Predlažem mali test! Kada vas netko bude pitao kako ste, pokušajte mu odgovarati i pratite malo koliko će dugo biti zainteresiran za ono što govorite.
Ljubav nema alternativu ma što god mudraci i – olozi o tome rekli. Nije jednostavno spustiti se u dubinu vlastitog srca, još ako je povrijeđeno. To je bolno i iritantno. Kažu da se zub liječi od korijena, zgrada započinje gradnju od dobrih temelja , a za odlučujuću bitku kopaju se najdublji rovovi.
Svjedoci smo posvemašnjeg straha i zabrinutosti oko sebe. Manjak ljubavi pojačava strah. Razmislimo:
„Jesmo li se i koliko bojali kada smo stvarno i duboko voljeli?“
Zrak iz praznog prostora ili posude istjerujemo punjenjem istog. Ako osjećamo da su nam se emocije zamrznule, prazni smo, slični praznom i nekorištenom prostoru koji je jednako hladan i beskoristan. Napunimo ga nekim od oblika ljubavi! Budimo strpljivi, dobrostivi, milostivi! Ne sudimo na prvu, sačekajmo da vrijeme pokaže svoje!
Za početak nove godine predlažem malu inventuru. Razodjenimo slojeve svoga srca i procijenimo treba li nam tu što ili ne treba! Bacimo sav teret, budimo toliko hrabri da se barem pred samim sobom razgolitimo i dogovorimo kuda i kako dalje!
Po sebi znam da to nije lako, ali potrebno je pokušati da bismo u nove pustolovine ušli rasterećeni i fokusirani na cilj koji je pred nama.
S vjerom da ćemo ostatak ove godine provesti ispunjeni ljubavlju, pozdravlja vas vaš Panonski Periskop.