piše: Viktorija Banić
Čekala sam na tramvajskoj stanici i proučavala oko sebe sve što se može proučavati, ne bi li natjerala vrijeme u neku višu brzinu. Pogled dolje – cipele, papirići, spuštene torbe i vrećice. Pogled gore – reklame, fasade, ptice, grane…
Na pola puta, između stopala i oblaka, uđe čovjek u moje vidno polje. Malo je reći uđe….
Osamdeset godina je, sigurno, nanizao na zemlji. Visok i tanak, presavinut u struku. Nagnut naprijed, kao da trup od vječne žurbe više niti ne može pričekati noge. Kosa mu je potpuno bijela i ravna, vojnički šišana. Naočale iste takve: jednostavne i svrhovite. Na njemu crno odijelo, slično smokingu, precizno izglačano, oštro na rubovima. Takva i bijela košulja. Bez klasične kragne, samo dva bijela vrška ispod kojih se ukočila leptir mašna. Crna, zna se, kao i sve ostalo. Tamno i utegnuto. U ruci osim štapa na koji se oslanja, prstima od artritisa potpuno iskrivljenim u stranu, drži i dvije zbilja velike vrećice prepune glomaznih predmeta – velika posuda za cvijeće, neka košara, podlošci, nosači…
Prebirem po sjećanju. Kao da sam ga nekad negdje već srela… Vežem ga uz, recimo, neku umjetnost. Mogu ga zamisliti kao dirigenta. Ili kritičara. Možda i predavača… Ili pogrebnika? Uglavnom, najblaže rečeno, samosvjestan lik.
Pored njega stoji znatno mlađi muškarac – također uredan, ispeglan, ali na neki suvremeniji način, neizostavna aktovka. Odaje dojam nekog visokog činovnika. Barem.
Priznajem, trudim se ignorirati sve ostale zvukove i svu pozornost usmjeriti na njihov razgovor. Govore njemački. Počnem besramno prisluškivati. „Uštogljeni“ se žali kako mu je teško sačuvati „živi“ njemački jezik u Zagrebu. Kako se ipak ne da, ma kako dugo je već tu. „Službenik“ ga gleda s razumijevanjem, ponešto doda.
Obojica su očito izvorni govornici njemačkog jezika. Svoje žaljenje o i oko jezika proširuje zaključkom kako su samo Nijemci vrijedni. Jedini ljudi u koje se možeš pouzdati. Odgovorni. A ne „ovo“- obuhvati pogledom ljude oko sebe, namrštenog nosa. Još, na neki način, ukočeniji i distanciraniji od svijeta oko sebe, nego ranije. Ako je to uopće moguće. Sugovornik mu suosjećajno klima glavom i uzdiše. Naglo mijenjaju temu razgovora, analizirajući red vožnje i krajnja odredišta pojedinih tramvajskih linija. Mlađi dočeka svoj prijevoz i ode.
U nevjerici zbog drskosti i stereotipa u riječima i razmišljanju, ostajem zainteresirano pored njega i kad je došlo vrijeme da i sama krenem. Ljudi prolaze mimo nas. Viču, smiju se. On na njemačkom ružno psuje, kritizira, svemu prigovara. Dolazi tramvaj kojeg čeka i sav se spetlja u prebacivanju vrećica i štapa iz ruke u ruku, pokušavajući se pripremiti za što brži ulazak.
Nakon kratkog razmišljanja, još uvijek raspravljajući u sebi sama sa sobom, važući argumente za i protiv, prilazim mu i obratim se na njemačkom pitanjem treba li mu pomoć? On zatečen. Zbunjen zamuckuje. Kaže kako bi to bilo lijepo, ali ne razumije zašto mu samoinicijativno nudim pomoć. Odgovorim da nema nekog posebnog razloga, jednostavno bih mu rado pomogla. On šuti i promatra me stisnutih očiju.
Uzimam mu svu tu glomaznu zbrku u vrećicama iz ruku i uvedem ga u tramvaj, liniju koja mi, uzgred budi rečeno, uopće nije odgovarala. Samo što smo ušli, dva dečka bez riječi ustaju, kao da su mogli pročitati o čemu razmišljam. Pomažem mu da sjedne i nakon njegova zbunjena pristanka klimanjem glavom, spuštam vrećice na sjedalo pored njega. Pitam ga hoće li moći sam izaći? Kaže da hoće i dodaje da izlazi već na trećoj stanici. „Onda u redu“, kažem ozbiljno, pozdravim se i krenem prema vratima kako bih sišla kad se tramvaj prvi put zaustavi. On zbunjen, zahvaljuje više puta. „Nije vrijedno spomena!“, odmahnem. Konačno stanica. Vrata se otvaraju. Prije nego izađem okrenem se i onako, uzgred, pogledam ga i kažem: „Znate, mi Hrvati“, naglasim, „i nismo taaako loši!“. Izađem. Možda zločesto, priznajem, ali zadovoljna „do kosti“, posebno kad sam se okrenula i vidjela mu izraz lica kroz prozor tramvaja koji odlazi…Ti ćeš meni pljuvati po nama…
Kakvi god da jesmo u svojim glavama, tvrdoglavi, različiti, ljuti jedni na druge, ma koliko nam smetalo generaliziranje, dovoljno je da se pojavi netko tko stvarnost dijeli na „oni“ i „mi“ aktivira se onaj „klik“. Onaj iskonski osjećaj pripadnosti jači, viši, iznad svega…
Možda nismo bolji, vjerojatno čak niti dobri u svemu, ali nismo ni gori, niti manje vrijedni kao ljudi. Gostoljubivi smo, ponekad nepromišljeni i nedosljedni, ali nismo zavrijedili da nas se vrijeđa. Nitko nije.
Šteta samo što se ovakav osjećaj javlja rijetko i što je uvijek potreban neki „uštogljeni“, netko tko će nas pogledati s visoka da bi ponosno podignuli glavu i tvrdoglavo odbili uklopiti se u nametnute kalupe.
Sve u svemu, nije uopće loše, barem s vremena na vrijeme, imati malo suvišnog vremena, vremena za osluškivanje drugih oko sebe. Jer baš kao i pojedinac, i narod se uči, pa i o sebi, dok god je živ.