Anđelka Korčunalić …iz zbirke “Stih u boji mora”
Sanjam te lijepu.
Sa sunčane obale dozivaš me glasno
i pjevaš jezikom moje majke,
mirišeš na ružmarin, kadulju i vrijes.
Pitam se, kad te konačno vidim,
od pogleda na lice ti bez osmijeha
i od mnogih dojenja ovješene grudi,
hoće li u očima mojim ugasiti se krijes.
Nekako slutim da će se nebo popeti u visine
i tvrđa no u sjećanju zemlja pod nogama biti,
izgubim li se u ulicama rodnoga grada,
pokazivat će na mene prstom kao na stranca
i od soli ostat će samo čisti kristali gorčine.
Ponekad strepim, kad poljubim te,
od vile pretvorit ćeš se u ružnu žabu,
trava u mojoj dolini požutjet će obnoć,
a plavu šojku na grani javora pod snijegom
zamijenit će gavran na osušenu grabu.
Ipak, usuprot struji,
u šesteropreg upregnuti konjici morski
ovu polovinu mene snažno k tebi vuku
jer srce iz kamena iščupati se ne da,
sili me da okupim dijelove sebe,
preko oceana čežnje da ti pružim
i ovu drugu ruku.
Evo me opet. vrla! Takla me ova Vaša zabrinutost i vjera spram našoj lijepoj Domovini u tolikoj mjeri da sam, uz prethodni komentar, posegnuo i za ovim mojim sonetom s repom i u akrostihu: I MOG JE ŽARA … (Zabrinutom blogeru) Ne znam kako se snaći u ovaj tren, enigma kad je i tvoj život zemni; možda si zdravlje kao za ranu dren? Al’, što ako me dočekaš, prizemni, rapirom oštrim ubojite šutnje? A ja se, poet, pribojavam vuka, jarost u kog je u svijetu pomutnje amen u križu – sve dokle bje luka negdje daleko. U tvom ishodištu aleje… Read more »
Vokabular probran, poetski nadasve, a ritam, tečan i protočan, tendira na vezani stih s obveznom cezurom.
Naime, uvjeren sam, dična poeteso Anđelka, mogli biste pisati i sjajne sonete! Čestitam i na ovako napisanoj pjesmi!
Pa, Anđelka, dobrodošla!
Sada smo i u dalekom Berlinu, bliže.
Pozdrav od Dubravke