PSSST!!! TIŠINA!
Piše: Viktorija Banić
Par tvrdih korica, brdo papira između i nebrojena slova – knjiga! Čudo veće i trajnije nego što bi čovjek pomislio. Ne pričam ni o svitcima pergamenta, ni rižinu papiru, pogotovo ne o e-knjigama. Pričam o onim pravim velikim i malim, debelim i tankim, novim i starim, smiješnim i tužnim… O onima koje smo, nekada puno više, darovali, kupovali, posuđivali, podupirali njima namještaj, u ratu ložili, sada valjda opet cijenili…
Što je za tjelesno zdravlje ljekarna, za psihičko – knjižnica. Carstvo. Otkriveno, od malih nogu. Istraživano, posebno za vrijeme ljetnih praznika. Ma kakav Indiana Jones u svoje doba, kakvi dijamanti! Nije bilo veće sreće nego kada bih otkrila nešto što još nisam pročitala, autora koji mi se sviđa, a neotkriven?! Gradska, školska, dječja, stručna knjižnica – vrlo široka i pristupačna paleta umirujućih i poticajnih sredstava, doziranje neograničeno – što više to bolje, izbor – nepresušan. Početak ljeta, nešto uzbudljivo? Dobar triler! Ružno vrijeme, ne znaš što sa sobom – putopis, ali i avantura! Dobre si volje, ali nedostaje ti isto takvo društvo – dobra satira i uživaj! Za ljetna poslijepodneva koja se vuku kao i vrelo sunce po nebu – zna se krimić!
Knjižnice, kao i sve ustanove, imaju svoja pravila: prvo, jako važno i za mene, tada dijete, teško usvojeno pravilo – u knjižnici moraš biti tiha! Uvijek mi je nešto padalo, lupnulo, svi bi se okrenuli i pogledali me prijekorno, a tatine oči sijevnule. Ja bih slegnula ramenima, crvena u licu, ali „svoj na svome“. Kasnije sam i ja uživala u toj istoj blaženoj tišini, ljude pozdravljala pogledom i osmjehom i knjige su mi nekako prestale padati.
Drugo pravilo: vrati izvučenu knjigu na njeno mjesto inače je zauvijek izgubljena, kaže teta knjižničarka – moram priznati da mi i danas ovo pravilo teško ide, dodirnem, izvučem, otvorim mnoge, ne mogu odoljeti. Dok se okrenem, u rukama mi hrpica i tko će sada znati gdje je točno koja bila? Osvrnem se, nitko ne gleda, vratim bilo gdje, sretno prebirem dalje…
Ostala pravila knjižnice : ne kasni sa vraćanjem, glupo je, a i košta, ne pravi uši i ostale znakove po knjigama, nije baš fora, ne buši, ne trgaj… Tu moram stati. Poseban izvor informacija o bivšem čitaču nalaziš unutra u vidu: mrvica i mrljica od hrane, raznih stvari (za začuditi se!) kojima ljudi obilježavaju stranicu (od dijela kartonskog pakiranja hulahopki, svete sličice, do računa iz samoposluge). To što on obilježi stranicu nije problem, ali što ostavi unutra svoju oznaku i što ja sad da radim sa njegovom, svetom sličicom, npr.,? Ostavim je i ja unutra! Nek se drugi misli!
Uh, što me živciraju genijalci koji ispravljaju tiskarske greške. Ma više me živciraju ta prepravljena slova od same greške, previdim ju! A tek oni što podvlače ono što im se jako sviđa! Pišu marginalije okolo i komentiraju unutarnji svijet mojih, do tada, dragih glavnih likova.
Posebnu kategoriju čine oni čitači – smetači koji uporno od mene (tebe..) traže preporuku za neku knjigu, mišljenje barem. Daj čovječe, pitaj tetu koja za to prima plaću i sigurno bolje od mene zna prepoznati što bi ti odgovaralo. Ili još bolje, posudi i čitaj! Ako ti se ne sviđa vrati, pa neće joj krv poteći! Kao da joj je prvi put da ju netko vraća nepročitanu! Nema knjižničarske policije, što si se stisnuo…?
Posebnu kategoriju čine oni koji ti gledaju preko ramena u knjige koje biraš ili, ne daj Bože, posuđuješ. Podsjećaju me na one vječne prepisivače testova u školi. Daj malo svoje ideje, što viriš? Šic!
A tek oni genijalci što čitaju i listaju knjigu s kraja! Pa čovječe, živi život od kraja, koji često i ne bude baš za pozavidjeti, pa da vidiš hoće li ti se svidjeti! Nisam baš uvjerena…
I kad na kraju natrpam knjige i krenem kući jedva vučem pretešku torbu i usput prigovaram sebi jer mi nikad nije dosta i kako to da uvijek odaberem najdeblje knjige? Zašto ne kao djeca lektiru – odvagneš težinu izdanja, ako prelazi zamišljene gabarite tražiš drugo izdanje…
I kad na kraju zbrojim i oduzmem, sve te šetače, bukače, promatrače, prepisivače i ostale „-ače“ zašto ja tu uopće dolazim? Zbog knjiga! Sjednem, oko mene hrpe na koju god se stranu okrenem i listam, a vrijeme, kao da je stalo. Klizi polako, tiho, ugodno…, izmiče kroz prste pored korica knjige…, kapa. I baš mi je dobro i doći ću opet bez obzira na sve „smetnje u prijemu prave frekvencije“. Zašto? Da parafraziram – „sve što sam naučila o životu, naučila sam u knjižnici!“ I ti?