tekst: Viktorija Banić
U prepuni lokalni autobus ulazi stariji bračni par. Gospodin se jedva kreće, a ni njegova supruga nije puno boljeg zdravlja, samo onako, uporno ženski, sitnim koracima ide i ispred i iza njega, po potrebi. Sretni što su stigli na vrijeme, kupuju karte. Vožnja se nastavlja uz ustaljenu mješavinu razgovora i šutnje putnika i prigušene glazbe sa radija.
Nakon što su se smjestili, a vožnja se nastavila, gospođa mijenja zadovoljan izraz lica. Onaj trenutak kad shvatiš da si nešto propustio, previdio i to vrlo bitno…
Uspaničeno, najprije svome suprugu, a onda i vozaču autobusa, ponavlja da je zaboravila nekakve papire, nalaze na autobusnoj stanici. Ha, zaboravila – zaboravila! Nema pomoći, možda će ih netko pronaći, možda… Putnici se, smatrajući dijalog okončan, u mislima vraćaju onome što ih muči ili što trebaju obaviti, kad stignu na odredište.
Vozač neočekivano zaustavlja autobus, kako bi gospodin izašao. Sav jadan potrči, koliko se takvo kretanje u njegovom stanju i godinama može nazvati trčanjem, natrag po dokumente. Zbilja ugodno iznenađenje od strane susretljivog vozača! Obzir nije baš uobičajen. Ipak, putnici su se tek promeškoljili zbog zaustavljanja i zauzeli udobnije položaj za nastavak vožnje, bez starog gospodina. Ta, dovoljno mu se vozač „smilovao“!
On je, međutim, okrenuo autobus u suprotnom smjeru i uputio se prema zaboravljenim nalazima. Na cesti je, pri tom, nastala zbrka. Svi su trubili, a srednjoškolci u autobusu su se gurkali i smijali, sretni što nešto narušava rutinu putovanja, pomalo začuđeni razvojem događaja. I u svoj toj gunguli autobus prestigne starog gospodina koji se nespretnim korakom vraćao po nalaze.
Vozač se zaustavi na autobusnoj stanici, pokupi nalaze, pokupi gospodina koji je stigao „bez duše“, još jednom okrene autobus i nastavi vožnju. Uspuhani „trkač“, kao riba na suhom, hvata zrak i pri tom pokušava dati vozaču, iz zahvalnosti, nešto novaca „za kavu“. Junak ne bi ostao junak da ne odbije nagradu, tako je i vozač novce odbio, a autobus je, veselo drndajući, nastavio svoju vožnju. I na odredište stigao na vrijeme!
I ovo je priča iz Hrvatske. Priča je to, ujedno, koja je „zaslužila“ svega nekoliko novinskih redaka. Valjda nije zanimljiva. Ne prodaje novine. A meni je, baš, mala priča s velikim srcem.
Izgubila se ona negdje između bombastičnih najava „natprosječno visokih temperatura“, i osvrta na upravo ukinuti crveni meteoalarm zbog „sibirskih minusa i nevjerojatne hladnoće“ za ovo doba godine. Kao da nikad do sada nije bilo ni hladno, ni vruće! I sve to odmah pored komentara o još jednoj maratonskoj sjednici Sabora (a odlučivalo se tek o izmjenama njihova poslovnika!) i šturog osvrta na ono što novi prinudni upravitelj novinarima još jednom nije izjavio. Jer nova je priča Istanbulska konvencija. Nije to nevažno, nije, slažem se, ali brine me prosvjednik koji je na upit što to konkretno zamjera konvenciji i zašto je protiv njenog uvođenja, ostao zatečen, malo izvrdavao i na kraju rumen do korijena kose rekao „Neka to ostane neodgovoreno!“…
Ma brine me što nas zatrpavaju samo lošim vijestima, o kreditnom rejtingu, ovršnom zakonu, gospodarskom kriminalu, prijete prijevremenim izborima, raspolažu kreditima, kamatama, milijardama kao kovanicama za užinu. Pa, malo prometnih nesreća, koja pljačka i tko zna koja „epizoda“ još jednog maratonskog suđenja, u kojem svi sudionici vremenom dobiju isti izraz lica – statista! I na kraju, još malo, vremenskih nepogoda i njihovih posljedica, zbog kojih će hrana biti još skuplja, a pakiranja još manja, uz poneku, jednako negativnu, vijest „iz regije“.
Pa onda kolažni prilog o tome kako je u porastu prodaja raznih sredstava za smirenje, koji se sve više prodaju bez recepta. I prigodna napomena o tome kako smo upravo proslavili Međunarodni dan sreće, te da smo daleko na „sretnoj ljestvici“. Baš se čudim!
Svjesna sam da stanje nije dobro, kamoli sjajno… Radi se o svima nama! Ali, problemi ne nastaju niti se rješavaju u danu. A niti uz primjenu sile. Pogotovo ne, psujući u fotelji između dvije epizode omiljene sapunice. Svatko ima svoje sedative…
Osim toga, sigurno i u ovoj nemirnoj i bučnoj, a tako lijepoj i našoj, ima i drugačijih priča. Jer život nikada nije jednostran! Još ima ljudi koji su zaslužili da se (i) o njima piše. Ima uspješnih, poduzetnih. Ima humanih. Kao vozač autobusa s početka ove priče! Čovjek je to koji vraća vjeru. Koji potvrđuje da i ovdje vrijedi živjeti. Da možemo pomoći jedni drugima i da to neće napraviti netko treći. Male su stvari često najveće. Zar nije vrijedno čovjeku zaliječiti vjeru u ljude, vratiti osmijeh na lice, barem na tren? Osjećaj je to koji vrlo brzo pronađe put do srca većine onih koji mu imaju sreće prisustvovati, ma koliko ti ljudi u početku bili različiti. Iz ovog autobusa će izaći slični. Barem na onaj, već spomenuti – tren! Pri tome ostajemo i svjesni i odgovorni, ali budemo i suosjećajni i pravedni. I ne manje važno, sretni! Jer sreća i odgovoran život nisu zavađena braća, niti namrštenost nužno znači mudrost.
Zato ću završiti kako sam i počela, pričom, ne nužno našom, koja, kao niti ova prva, nije dobila puno medijskog prostora, a kaže otprilike ovako:
Gospođa, glavni akter ove priče, ima 90 godina. Kaže kako se osjeća kao da joj je 50. Ne pije nikakve lijekove i nikada se ne žali. Svaki dan pleše dva sata i uživa u tome. Interesira ju politika i književnost. Voli znanost. Kaže da je sretna jer je živa. I da, ima dečka. Razmjenjuju knjige. Ne, ne zna koliko on ima godina, nije joj bitno. Kada je pitaju koja je tajna njene vitalnosti i životnog zadovoljstva ljudima savjetuje da uvijek trebaju u svom razmišljanju polaziti od onoga što imaju, a ne od onoga što žele.
I to je to! E, pa sretan vam bio još jedan tjedan. Možda dobijete priliku vratiti se po nečije zaboravljene nalaze. Nikad se ne zna!