Piše: Antonio Gavran
Politika, ta časna funkcija s nečasnim izvršiteljima osiromašila je, uništila i rasula po svijetu stogodišnju tradiciju stočarstva i poljoprivrede na prostoru koji je Hrvatskoj kao suverenoj državi očito bio bitan samo kao štit protiv agresora u nesretnom ratu i nakon izvršenja te funkcije ostao zaboravljen, sam u svojim mukama, malen u svojim čežnjama, širok u prostranstvima koji umjesto zlatnim žitom sve više bivaju prekriveni korovom i sjetom na neka bolja vremena.
Gorčina je to u želudcu svakoga onoga koji se unatoč teškom fizičkom radu i naporu nije predavao tražeći svoju koru kruha na užeglom slavonskom suncu. Tu koru gorkoga kruha natopljenog krvlju žuljnih ruku, ne od piskaranja pisama, čestitki, službenih dopisa već od rada koji je mogao cijelu Hrvatsku hraniti.
I ne bi tu ništa čudnoga bilo da ne uvozimo toliko toga, a naši ljudi propadaju. Naša sela nestaju jer nema više načina kako opstati na tržištu koje surovo guta sve one koji se istome nikako ne mogu priključiti. Ima tu svačije krivice, ali zar nismo već dosad barem ponekad kad već tuđe primjere po nekim zakonima protiv naroda toliko slijedimo mogli nešto dobroga donijeti i toj Slavoniji.
Ma ne samo Slavoniji, već i svim onim krajevima Hrvatske koji vape za mrvicama kruha kako bi preživjeli, ali taj centralistički zagrebački vjetar nikako da snažnije zapuše i donese svakome barem onoliko koliko je dovoljno za preživjeti i opstati u ovoj surovoj borbi Hrvata protiv Hrvatske.
Svaki zdrav razum kada zbroji dva i dva vrlo brzo zaključuje da taj rezultat koji nam se predstavlja i nije dostojna istina onome kako bi moglo biti da logika funkcionira tamo gdje bi funkcionirati trebala.
I nije potrebna prevelika pamet za donijeti zaključak kako sve proizvedeno u Hrvatskoj bi u Hrvatskoj trebalo biti potrošeno, a ostatak prodan kao izvoz zemljama koji određenog proizvoda nemaju. No kod nas se događa baš taj apsurd da ono što je u Hrvatskoj proizvedeno ne da se u Hrvatskoj ne proda već u Hrvatskoj trune na njivama dok se uvozi bugarsko, novozelandsko …
Na pašnjacima još poneki dovoljno hrabar entuzijast pokušava držati stoku iako zna da će na kraju sezone svu tu stoku dati ispod svake cijene jer neće imati hrane da istu i dalje drži. Ono što je nekada obitelji prehranjivalo, danas ih baca u totalni očaj, bankrot i siromaštvo.
Mladi, koji bi trebali biti snaga Hrvatske iz takvih sredina odlaze svakoga dana. I umjesto da netko od naših vrlih političara zastane, udari šakom o stol i kaže: Pa pobogu, jesmo li mi izvan Zagreba isto Hrvatska? On šuti pognuvši glavu nad svakom štetom koju centralizacija proizvodi, uzima svoju dnevnicu, živi na račun obveznika i svake četiri godine na mjesec dana se toliko zabrine za svoju sredinu da se od silne zabrinutosti plete u svojim lažima, ne znajući više ni sam što je istina, a što bi istinom trebalo biti.
I dok Njemačka, Austrija, Kanada … objeručke prihvaćaju fizičku snagu za sve one poslove koje nitko raditi neće, i dok se obrazovan kadar u očaju s takvim poslovima bavi, naša regionalizacija stoji kao ideja već godinama, naša centralizacija sve više cvjeta, a Slavonija propada naočigled svih koji u njoj žive i svih onih koji su od nje živjeli.
Živjela nam Hrvatska od Zaprešića do Velike Gorice!
Bravo Antonio.
Nekada je biti pastir na selu,bio posao za siromašnije,koji nisu imali priliku ni mogućnosti zaposliti se u gradu.
Danas ni taj pastir više nema šansu zaposliti se na selu.A, ovce su mu se razbježale koje kuda, neke otišle i u politiku.
Istina je da je slavonska ravnica umjesto “zlatnim klasjem pšenice prekrivena korovom i sjetom na neka bolja vremena.”
Istina je da je “sve manje krvlju natopljenih žuljnih ruku.”
Istina je da su nam sela pusta i prazna jer ljudi odlaze u potragu za ljepšim životom i jer je više sprovoda nego krštenja.
Istina je da je sve manje ratara, stočara…i da Slavonija naočigled propada.
Istina je da je ona (uz mnoge druge zavičaje Lijepe Naše) samo pastorče u maćehinskom zagrljaju.
Antonio, čestitke na izvrsnom tekstu!
Halo Antonio, e baš ste pogodili “u sridu” problematike i opstanka rodne nam Slavonije. Ljudi tu ne znaju da je hrana iz uvoza puna pesticida i raznih otrova, jer se masovno proizvodi, samo da je jeftinija i da se dobije veći profit, a ministri debele provizije za sklapanje uvoznih ugovora. Osim toga politika u Hrvatskoj ne štiti seljaka malim porezom kao što to čini Njemačka. Kod nas su ostali samo mali obiteljski proizvođači, jer masovna proizvodnja kod nas ne funkcionira – zbog zdrave hrane koja je skuplja od uvozne iz Kine. Čak i grah uvozimo otamo. A da ne govorim… Read more »