tekst i foto: Marija Kukić
Ti tamni oblaci što lebde iznad glave slični su čovjekovom životu. U jednom času sve je tmurno, tužno, tamno … bez imalo svjetlosti i vedrine.
A potom proviri sunce koje igra skrivalicu s oblacima.
Ne, sunce nije nestalo! Ono se samo malo odmorilo i opustilo. Pojavit će se svakoga časa, osvijetliti oblake, nebo … i sve pod svodom nebeskim.
Baš kao i u čovječjem životu. Koliko god se turobni oblaci uvlačili u život, ipak se na kraju pojavi sunce koje rastjera oblake, te sjaji, svijetli i unosi nadu u ljudsko srce.
„Ako su iznad tvoje glave mračni oblaci, s druge se strane smiješi sunce.“
Uistinu, tako je i u životu!
Zato je potrebno puno umješnosti i hrabrosti nositi se s time.
Da, u životu sve mijena jest. Tako i na nebeskom svodu što nas natkriva, svakog
časa slika je drugačija, pogotovo za vjetrovitog vremena. A to vidimo tek kad se zagledamo u nebo …
Prekrasna fotka, a tekst ponovno izvrstan-pjesnički.