Sjećanje na Berlin i (aerodrom, op.ur.) Tempelhof
piše: Marija Matijašević
Svibanj je 1983. godine. Spremaju Amerikanci “Tag der offenen Tür” na Tempelhofu, koji će trajati tri dana. A kako su Berlinčani uvijek spremni za takve izlete, dolaze na tisuće ljudi i sve moraju vidjeti i isprobati.
Tako smo tu tradiciju od njih, preuzeli i mi stranci. Pa je tu, na izlet, išla cjela obitelj.
Veselimo se već dugo i jedva čekamo nova iznenađenja manifestacije koju posjećujemo svake godine.
Uz dobru klopu i pivo, biti će tu i puno za vidjeti.
Aerodrom Tempelhof je veliki, pa će to potrajati cijeli dan.
Nakon razgledavanja, sjeli smo u tenk i vojnici su nas provozali po lijevoj neravnoj strani, tamo gde su bile najveće grabe. Skoro smo popadali van iz tenka, kako smo skakali unutra, a nismo se imali za što primiti. A malo smo se i zamazali.
Zatim smo ušli u najveći avion na svijetu, zvan Galaksija-u.s. AIR FORCE40644. Ej, kakav je to bio osjećaj! Ulaziš u vojni, najveći avion na svijetu, Američki. Veći je od kuće peterokatnice i teretni je.
Zatim sam obilazila oko helikoptera i sjela u njega. Slikom smo zabilježili taj sretni trenutak. Nato mi je vojnik uručio, vozačku dozvolu za helikopter, potpisanu od “Snoopyja” lika iz crtića.
Kada smo, mama, sin, muž i ja ogladnjeli, otišli smo do jednog velikog štanda sa grilanim rebricama. Prije toga smo si kupili flašu pive, da ne moramo poslije stajati u redu, kada ožednimo, nakon rebrica.
Ali nisu to bila mala rebrica, nego pola metra, od vola.
I tako mama nije imala kuda sa flašom pive, pa sam ju ja metnula u džep. Naravno da smo ju slikali i jako se tome uvijek poslije smijali.
Bilo je i padobranaca, skakali su vojnici s padobranima. Trebalo se sve tu i odmah isprobati, kad ti se nešto pruži u životu, nikada ne znaš, hoćeš li još ikada imati takvu priliku.
Zatim su došli na red akrobati- berlinski policajci na motorima. Bože, kako je to bilo lijepo! Izvodili su nezamislive akrobacije na motorima, sa 18 ljudi na jednom motoru, i u tome su bili svjetski prvaci.
Jedne godine je pokraj nas bio i američki predsjednik Clinton, jednostavno je sjedio na tribini sa ostalim ljudima, pokraj nas. Mi nismo ni obraćali pažnju, nego se koncetrirali na program.
A sada se još moraju probati velike palačinke sa sosom od Ahorna ili marmeladom od kikirikija …
Cijeli dan je svirala živa muzika, civilna i vojna.
Ma super lijepo sjećanje na moj Berlin.
Takovog ga nitko, više nikada, neće doživjeti.