Anđelka Korčulanić ….iz zbirke “Stope u pijesku vremena”
Pronašla sam zalaz sunca.
Lutala sam dugo i ne čudi se
ako zanoćim uz more.
More ima ljudsko srce
i kućice u tajnim vrtovima
i glas tišine u pjesmi sviline –
sedef za petrova uha,
fratre i ovčice na zelenim livadama.
Ako zanoćim uz more,
na vretenca namotat ću misli,
skriti se pred drhtuljom
i morskom mjesečinom,
snom prionuti
uz crne grozdove dagnji.
K’o zrnce pijeska samo još jedna sitnica:
ne budi me ako zanoćim uz more,
sanjat ću biser
i biti kamenica.