DO POSLJEDNJEG LOPOVA

OSVRTI
piše: Mirko Omrčen

Kad su se udarali temelji hrvatske države vjerovalo se kako će ta država procvjetati, ali umjesto da je procvjetala hrvatska država je uvenula. Uvenula je iz razloga, jer su je njeni vlastiti sinovi izdali i pokrali.
Izdali su je onakvom djelatnošću koja je RH bacila u ralje imperijalizma. Zaduživanje i rasprodaja rezultirali su činjenicom da su banke danas skoro u stopostotnom vlasništvu stranaca, oni kontroliraju i naftnu industriju, telekomunikacije, medije… Uskoro na red dolaze škverovi, zemljišta, pomorsko dobro… Ekonomska baza potpuno je sužena, kapital nam stranci isisavaju iz zemlje!
Domaćom lopovskom djelatnošću isisano je i ukradeno gotovo pedeset milijardi eura tijekom ovih dvadeset godina “slobode“. Vrednujući krađu i pronevjere samo u milijardama eura dolazimo do brojke od preko četrdeset milijardi eura.
Od toga pojedinačno smatra se da smo samo od strane građevinskog lobija ( sprega ljudi iz samog vrha politike sa bankama, poduzetnicima i gradskim vlastima) pokradeni za oko pet milijardi.
Gradnjom autocesta zamračeno je i pokradeno više stotina milijuna eura na način, što je cijena od početnih četiri milijuna kuna po kilometru autoceste porasla na više od osam milijuna. Građevinske prevare osobito su uzimale maha u stanogradnji, gdje se nerealnim cijenama ostvarivao ekstraprofit .
U sprezi sa gradskim vlastima, koje su raspolagale zemljištima, napuhavale su se cijene četvornog metra stanova diljem zemlje. Građani su stanove kupovali većinom na kredit, te će idućih desetljeća bankama otplaćivati glavnicu i kamate i do pedeset posto veću od realne vrijednosti, na čemu smo okradeni za više milijardi eura.

Financijski inženjering opljačkao nas je za oko jednu milijardu eura. Lopovi i varalice nikada nisu raskrinkani.
Oko jednu milijardu eura novca dijaspore završilo je na stranim bankama. Lopovi su i danas na slobodi.
Država je pokrala umirovljenike za oko sedam milijardi eura. Nitko nije odgovarao.
Sanacijom banaka olakšani smo za oko četiri milijarde eura.
Prodajom društvenih stanova pronevjereno je oko jednu milijardu eura.
Cijena korupcije, većim djelom one političke, iznosi oko deset milijardi eura.
Najviše novca upropašteno je i pokradeno pretvorbom i privatizacijom, oko petnaest milijardi eura, a oko devedeset posto pretvorbe i privatizacije obavljeno je nezakonito.
Te nezakonitosti i lopovluk do danas, u većini slučajeva, nisu se našli pred zakonom i pred rukom pravde. Što se toga tiče do funkcioniranja pravne države neće doći tako skoro, jer se i sama rasprava, kako u javnosti tako i u medijima, na tu temu zabranjuje.

Nema pravne države tamo gdje nema kritike na sistematski način, koja će kao takva moći pitati i to, kakva je to logika da se malom sloju ljudi dopustilo bogaćenje tijekom faze prvobitne akumulacije kapitala na račun čitavog društva čime je velika većina prisiljena prodavati svoj rad za nadnicu, pri čemu nemaju čak ni osnovnih radnih prava.

Privatizacija u RH predstavljala je bespravno oduzimanje kapitala i zemlje u svrhu stvaranja velikih imetaka novih elita. Samo do kraja 1994 godine oni su otkupili blizu 2300 poduzeća u ukupnoj vrijednosti od više od 21 milijarde DEM a za sve to nije plaćeno više od 2,5 milijardi DEM.
Lopovi su se dokopali velikih bogatstava za male novce. Pretvorba je omogućila pripadnicima “nove klase“ da s malo vlastita novca steknu krupna i zdrava poduzeća.

O tom lopovluku jedino je izravno, otvoreno i kritično s imenima i prezimenima o akterima u pretvorbi jednom krajem 1994 godine u saboru progovorila zastupnica HDZ-a Vera Stanić. Ona je tada navela konkretne primjere pretvorbe i privatizacije iz kojih je vidljivo da je zakon izigran i vješto iskorišten u nečiju privatnu korist. Navela je niz javnih poduzeća u kojima je zakon višestruko kršen.
Govorila je o javnom poduzeću Hrvatske šume i Hrvatske željeznice, o nelegalnostima pri isplati šteta Croatia osiguranja. Navela je niz primjera koji govore o zakinućima malih dioničara i stradalnika Domovinskog rata. Govorila je o poduzeću Tutunović i o njegovom kreditu od 400,000 DEM od Zavoda za zapošljavanje, kako bi se zaposlilo invalide Domovinskog rata. Invalidi su radili, ali nisu dobivali plaću, a Tutunović ipak nije vratio dobiveni kredit. Istaknula je kako je Autokuća Baotić zakinula državu za porez na uvezene automobile.
Osvrnula se i na temu o Trgovačkom sudu koji je dopuštao likvidacije poduzeća koja nisu podmirila dugovanja državi, kao što je Teuta trade i Faust, čija su dugovanja dosegla čak tri milijuna DEM. Nije šutjela o tome kako su mali dioničari zakinuti ili prevareni u privatizaciji poduzeća Domus i Gramat iz Rijeke, Termika iz Novog Marofa, GP Kvarner, Labuda iz Zagreba, Koteksa iz Splita, Plasmosa iz Zagreba, Sesvetskog magazina, OTP-a iz Zagreba i Daruvara, Poleta iz Ludbrega, poduzeća Foto iz Zagreba, o malverzacijama oko hotela Holiday….
Napomenula je kako stradalnici Domovinskog rata mogu dobiti kredite na poticanje poduzetništva od najviše 36,000 DEM i to samo ako zadovolje sve propisane kriterije i dodala da istodobno Zagrebačka banka daje kredite od više stotina tisuća maraka onima koji te kredite nisu zadovoljili, bilo da je riječ o oročenju depozita ili o hipoteci.
Kazala je kako je u RH stvorena šačica kapitalista koji su preko noći iskoristili svoje “domoljublje“ i zatražila hitni ispravak svih nepravdi, kažnjavanje krivaca, poništavanje mnogih pretvorbi i reviziju zakona. Predložila je i kratkoročni moratorij na sve pretvorbe, dok se ne riješe ključni problemi.

Čini se da u RH vrijedi pravilo, kazala je na kraju, što si veći lopov, veće su ti šanse da postaneš uspješni biznismen. Ja ne mislim, da treba biti proklamirana nacionalna pomirba sa lopovima i ne želim nositi tuđe grijehe na savjesti, premda od odgovornosti kao saborska zastupnica ne bježim.
U napisanom sam ukratko prikazao gdje su i koji su uzroci našeg potonuća, gdje je, između ostalog bilo, gdje se nalazilo ili se nalazi leglo kriminala, korupcije i lopovluka. Jasno je kao dan da su se lopovi, dok su idealisti ginuli na bojišnicama, formirali u sve moguće i nemoguće upravne odbore, podijelili direktorske fotelje, privatizirali što se dalo privatizirati, ono što je njima valjalo za privatizaciju.
Jasno, je da su pokrali što se dalo pokrasti, ali je jasno i to da računi za sve do danas nisu položeni, da zakoni nisu za sve jednaki, da pravna država ne funkcionira.
Ne funkcionira, jer se pravda vjerno ne opslužuje. Lopovština i ljudska zloća prevršili su svaku mjeru i tek kad svi, do posljednjeg lopova, u ovoj zemlji polože račune moći će se reći da pravna država djeluje, da smo svi jednaki pred zakonom i da vlast vrši dobra djela.
U suprotnom borba protiv korupcije i kriminala predstavljat će samo farsu i igrokaz za europske i svjetske moćnike.
U suprotnom bit će u pravu svi oni koji tvrde da je Sanaderov slučaj inspiriran osobnim i političkim obračunima a ne stvarnom borbom protiv korupcije i lopovluka.
U suprotnom će se moći reći da time oni koji drže vlast traže načine da je zaštite i prošire, da svoju vlast prikažu kao legitimnu, nužnu, a načini da to postignu su skretanje bijesa na nekog drugog.
Da se stari grijesi opraštaju, te da od pravog obračuna sa korupcijom i kriminalom neće biti ništa, ukazuje i zabrana emisije Latinica na temu “Zločin u privatizaciji na zastarijeva“.

Time očigledno nema ništa ni od glasnih najava premijerke Kosor kako će činiti “dobra djela“ kako će se hrabro, odlučno, beskompromisno i do posljednjeg daha boriti protiv korupcije i kriminala.

Moglo bi se reći da premijerka na riječima Jadran prepliva, a na djelu se u Bundeku utopi.
Sve njene dosadašnje “nakane“ su se izjalovile a njene “odluke“ se nisu provele, što svjedoči o njenoj slabosti i nepostojanosti, a to je ono što Hrvatskoj i njenim građanima danas najmanje treba.
Hrvatskoj trebaju djela a ne riječi, treba joj ono čemu nas Gospodin uči, a to je vršenje “dobrih djela“sa čistom nakanom ( Mt5,16).  Jedino takva djela mogu donijeti svjetlo nade u ovaj mrak i tminu.