Roko Dobra
U vjetar mi opet pitanje ode,
a vjetar k’o vjetar krilima maše;
iako pitanog u oči bode,
on samo Pegaza svojeg uzjaše
i nebu visoko vine se, Bože,
odakle istine glas očekuje,
kako se doseći i zenit može –
poezija kad se munjama kuje!
Stoga smisla nema srdit se, zbilja,
nakon što obzorje procvjeta slavom
i nakon zdravicā uslijed obilja.
Ali, uza sve to, nad mojom glavom
na jastuku mekom od sna i bilja,
i Pegaz moj, eno, dimi u plavom!
(Zadar, 24. kolovoza 2012.)
Iz zbirke “KIST I PERO”