Joso Špionjak
Ah, proljeće milo, što mi to učini,
bez riječi ostah, a pjesmu bih sklado,
opijen mirisom stojim u tišini –
slušam kako kuca tvoje srce mlado.
Pupoljak nježni o tebi svjedoči
i grmlje odjenu haljinu bijelu,
vidjeh srnu kako preko puta skoči,
kao da si lukom odapeo strijelu.
Gle, nutrina moja u zanosu kliče,
nevidljivoj ruci koja sve ukrasi:
Da li se isplati, dragi umjetniče,
trud tako veliki na prolaznoj trasi?
Što li se to skriva u titraju zraka
i blagom njihanju prebogate krošnje?
To krasna djevojka laganog koraka,
poljupcem dariva povorku prošnje.
Otvori pospano srce na vrijeme,
pusti vedrinu u skrivene kutke,
posijmo naše budućnosti sjeme,
da može dozivat sretne trenutke.
Dok oko dalek horizont ljubi,
sunce se pretvara u crven krug,
života svog još jedan dan gubim –
Kud li žuri tako, tko će platit dug?