piše: Viktorija Banić
Dan 23. svibnja je Međunarodni dan kornjača. Dobro, i? Svaka priča mora nekako početi. Tako i ova…
Bolest uvijek donosi veća ili manja ograničenja. Kad imaš u obitelji osobu oboljelu od astme to je, u našem slučaju, značilo – nema perja u kući, agrumi strogo kontrolirano, prašina najmrskiji neprijatelj, jednako kao i životinjska dlaka. E, prevedeno dječjim jezikom to znači: kućni ljubimci – stop! Barem oni „normalni“, tj. pernati ili dlakavi…
Počeli smo tako s jednim ježom, šumskim, koji je kod nas završio više na nekom oporavku, nakon što je spašen od sigurne pogibije. Promatrali smo ga, hranili, slušali kako „puše“. Brzo smo ga vratili na slobodu. Nakon ježa, nabavili smo ribe. Ni to nije dugo potrajalo, dok nisam pretjerala sa hranjenjem, a čišćenje ionako nikoga nije oduševljavalo.
Sve dok jednog dana dida nije u polju spasio kornjaču čančaru i donio je. Nakon početnih nespretnosti stavili smo je u vrt. Uživala je u mnoštvu mladog tek izniklog povrća, koje je tamanila do korijena. Daleko manje oduševljen bio je tata.
Ubrzo smo naučili i da se kornjača rado penje, još radije pada sa zidića i zavlači gdje stigne. Tako je manji vrt u stražnjem dvorištu postao njeno novo carstvo. Jedna po jedna nestajale su biljke i sadnice koje su joj smetale ili koje je uništavala, tako da se njen novi svijet sastojao od stabla smokve, par vinovih loza, grmova lavande i ružmarina, nešto cvijeća, te mlade zelene salate i sličnog lisnatog povrća, posijanog baš za nju.
Proučavala sam knjige, šture napise o čančarama. Zagledala ploče na oklopu i oblik repa ne bih li utvrdila je li „on“ ili „ona“. Djeca iz susjedstva su navraćala, ja im je važno pokazivala i pričala o jedinstvenom ljubimcu u našoj ulici. A baš svima je bila zanimljiva priča kako se na jesen zakopa, a na proljeće ponovo izađe iz zemlje, baš uvijek u trenutku kad mraza više sigurno neće biti. Prestali smo pratiti dugoročne prognoze za početak proljeća. Čak su i poznanici znali upitati: „Je li izašla?!“ Potpuno nevezano za čvrsti datum, apsolutno nepogrešiva u najavi sunca i topline.
A ja? Voljela sam je hraniti grožđem. Upravo ubrano, svježe zrno, stisnem da prsne i više ne bude onako čvrsto i okruglo, jer ga je bezuba prijateljica samo tako mogla pojesti. Držim hrabro s dva prsta, a ona uživa… Zanimalo me kako jede npr. list blitve, kako joj oklop ne smeta kad zagriza u dubinu lista? Otprilike, kao bušač papira! Odgriza po cijeloj dužini lista, pa onda opet ispočetka. Vrlo strpljivo i marljivo!
Čudila sam se uvijek dvjema stvarima – duljini njenog vrata i brzini i tvrdoglavosti kad se uvuče u oklop i ostane gluha na sve moje pozive. Promatrala sam crno-žute ploče na oklopu pravilno poredane u krug, koje, kako kornjača stari, postaju blijede i oštećene. Tako je i ova naša bila sve otkrhnutija i nejasnijih boja dok se jednog dana nije uvukla u oklop zauvijek. Sahranili smo je ispod grmova ruža…
Ne sjećam se više točno od kuda, ali uskoro je stigla druga, a onda još jedna… I tako je krenulo. Bilo da se radilo o nekoj na koju je netko naišao ili o onoj koju je naša frizerka dobila, pa nije znala što bi s njom, pa se sjetila nas…
Ili, one dvije koje je rođak donio u kartonskoj kutiji u vrijeme rata, s južnog bojišta. Rekao je: “Zbunjene su lutale među vojskom.” Bilo mu ih je žao, pa se sjetio tate…
Stizale su na razne načine, a on ih je sve primao. Dugo, dugo vremena je prošlo kad smo prvi put naišli i na položena jaja, a kasnije i na male kornjačice, ne veće od nokta na palcu!
Ljudi u muci i bolesti posežu za bilo čime. Tako su jednom prilikom došli do nas tražeći da im damo jednu kornjaču da naprave jelo, djetetu oboljelom od karcinoma, čuli da pomaže… Bila je to jedina koju je tata tako dao, teška srca. Dao, jer je bilo za dijete, bolesno. Nije vjerovao, ali nije mogao ni odbiti…
A ostale? Živjele su i žive svoj vijek mirno i do kad im je suđeno. Neke su bile brže, neke zločestije, neke se češće skrivale, neke češće padale.
A vrt s kornjačama? Postao potpuno prilagođen njima. Tata je davno napravio neku vrstu nasipa po kojem se kreću kad je velika kiša i sve privremeno puno vode. Bezbroj je puta ograđivao vrt da ne padaju, tražeći najidealnije rješenje, tako da je uvijek izgledalo drukčije. Napravio je i svakoj od njih, rijetko dvjema zajedno, osim ako same tako izaberu, sklonište za vrijeme ljetne dnevne žege. Tako da su neke u zaklonu u grmu lavande, druge u hladu ispod oluka ili sakrivene u ružmarinu.
Kako je rastao njihov broj tako je „samohranjenje“ prestalo biti dovoljno, pa im tata nosi hranu i vodu i ostavlja im u plitkim posudama da mogu dohvatiti i da im „dom“ ostane uredan.
A one? Da nisam vidjela svojim očima toliko puta, teško da bih povjerovala! Kad se pojavi sa hranom i vodom gdje god da se u vrtu nalaze i što god da radile, upućuju se prema njemu neočekivano brzo i po najkraćoj dijagonali vrta, pa jedu, piju i liježu u vodu!
I da, kad ga zovemo da dođe k nama, u posjet, kaže ne može, mora hraniti kornjače! Pa kome će ih ostaviti?
Što sam naučila od kornjača? Pasti na leđa nije glupo, glupo je ne mahati nogama i ne pokušavati se preokrenuti na pravu stranu ili barem ne pokušati privući pozornost onoga tko ti može pomoći. Osim toga, ne moraš imati vidljive zube da bi mogao ugristi i odgristi – tiha voda brege dere! I nije loše imati oklop u koji se možeš brzo zavući, nikad ne znaš kako će stvar završiti. A kad je vruće sakrij glavu, sve ima svoje vrijeme. Uvijek budi spreman potrčati brže nego što vjeruju da možeš, ako misliš da je potrebno! I iznad svega, zalogaj je lakše sažvakati kada ga usitniš!
I eto, zato volim kornjače i mislim da uopće nisu dosadne. Dapače!