Anđelka Korčulanić
U pustom parku vjetar, stari klaun,
harmoniku razvlači bezvoljno sporo,
a krošnje drveća od bojazni drhte,
već su u ritama haljine im žute,
potpuno nage ostat će skoro.
Puni mjesec noćas u oklopu sjajnom
u kulu snova ući mi brani
i hladno me gledajuć´ kroz vizir na licu,
podanik Insomnije s helebardom u ruci
misli mi nujne srcem tame hrani.
A da si sa mnom, zaposlila bih ruke,
ni postelja od lišća smetala me ne bi,
pod kišom zvijezda u rijeku mjesečine
zaronila bih gola uz pjesmu cvrčka
što ne stajuć´ pjeva nastanjen u tebi.
—————————————
iz zbirke BIT ĆE TI ŽAO