Rajko Glibo
Teško bolestan stigao je u Zagreb. Uporno je navaljivao. Tražio je da ga prime na razgovor i da isposluje domovnicu za kćerku, jer bez nje ne može zasnovati radni odnos. Stranke ne primaju, kažu, ali njemu su popustili. Na recepciji je , umjesto osobne, ostavio vojnu iskaznicu.. Kratak razgovor i odobrenje je stiglo za pola sata.
Treba ga odnijeti na Velesajam. Odobrenje mu dadoše, a vojna iskaznica se „izgubila“. Nevjerojatno! Ali izgubila se!
Vojna iskaznica ne uklapa se u izopačenu sliku mrakastih. Žigosani pravednik je nacrtan kod njih kao državni neprijatelj, a nakon nekoliko godina to njegovo nacrtano označeno je “državna tajna”. Mafija prigrabila državu, zaštitila lopove I puna šaka balkanluka. Žigosani tri godine kasnije saznaje da je naredbom šefa mrakastih spaljena evidencija dragovoljaca sa njihovim potpisima a ustrojena nova bez potpisa za većinu a dva-tri nepodobna su jednostavno nogirana. Pogodi to Pravednika kao grom iz vedra neba. Otada mu se duša prisilno hrani mafijaškim lažima, podvalama… i insinuacijama od kojih povraća.
Dragovoljcu domovinskog rata podmuklo su napravili pakao od života.
Borio se protiv diktature proletarijata i crvenih, a izborio tajkunsku diktaturu i protektorat. Izopačena mu slika pod šeširom je „državne tajne“ i ne smije se mijenjati. Iz životnog pakla spašava ga bijeg u umjetnost spasiteljicu.
Svakim bijegom, izopačena slika, sve je neuvjerljivija i blijeđa.
Viktore kaj god
pa zna se. 🙂
Većina, koja se pravi blesava, reći će: “Nevjerojatno, zar se tako što može dogoditi u Hrvatskoj?”