BOKELJKA

Svaki djelić toga zaljeva osjećam kao dio sebe… zato što sam, jednostavno rečeno- Bokeljka!

piše: Snježana Akrap- Sušac

Slika prva

Zarobljena u sjećanjima? Ne. Jednostavno- Bokeljka!
Što to znači, pitam se jednog ožujskog jutra u 5 sati. Približavam se godinama kada prošlost postaje prisutnija od sadašnjosti. Slike se smjenjuju kao na filmskoj traci.

Evo, vidim djevojčicu koja nosi stolicu do prozora da bi vidjela Barbaru kako se bori s valovima. Gleda puna straha da more ne proguta brod koji dovozi mamu i tatu iz Tivta, ali i divljenja prema nepobjedivoj snazi mora. Mora koje ima milosti za njene molbe.

Hoće li i Sopot biti tako milostiv? Moćno huči i svom silinom bijesno baca zapjenjenu vodu! Lijep i strašan u svojoj snazi.

Iz razmišljanja je prene nježni mamin poljubac i tatin zagrljaj.

Slika druga

„Ribe, ribe!“- prodorni glas je ušao i u bakinu kuhinju. Baka je brzo uzela novčanik i odjurila na pontu.
Uskoro smo slagale sardele i posipale ih solju. „Nekad su mi draže od pršuta“, glasno je razmišljala baka. Imala je beskrajno strpljenje za svoje unuke. Nikad nam nije rekla da joj smetamo ma što radila. Tako smo joj često pomagali u čišćenju lovora, branju kamilice, skupljanu kestena … i bili neopisivo sretni!
Najljepše su mi, ipak, bile večeri na tavanu uz ognjište. Dok je baka liječila svoja bolna leđa toplinom vatre s ognjišta, ja sam po tisućiti put pregledavala svaki kutak. Uvijek bih se najviše zadržala kod stare kolijevke pitajući baku da mi priča o svojoj djeci.
Još pamtim priče o starim vremenima, prvoj polovici 20. stoljeća, kojima me baka uspavljivala. Osobito je voljela pričati o Rusima izbjeglim nakon Revolucije i o svojoj maloj prijateljici iz školskih klupa. U njezinoj je kući baka iz siromašne ribarske obitelji prvi puta vidjela kupaonicu. Sa smiješkom se prisjećala svojih suza kad je povukla vodu, misleći da konopac služi za lakše podizanje i strahujući da je nešto polomila.

Slika treća

Kolumbarina, jedna od risanskih plaža, i Kostanjica- čuvaju svu ljepotu moga djetinjstva. Gotovo se proustovski otvaraju sjećanja kad evociram okus mesinganog kućarina, tj. žličice kojom smo „ krali“ višnje u šećeru, namijenjene za liker, dok su odrasli bili u dubokoj debuleci( popodnevni odmor).
Nama, djeci, naravno nije bilo do odmora i jedva smo čekali dopuštenje za odlazak na plažu. Ljeto nam je bilo omiljeno doba godine. Bez školskih obveza, bosonogi, tamne puti i gotovo bijele kose,dane smo provodili najviše u moru. Koliko je bilo izmaštanih susreta s čudesnim morskim bićima, dok sam satima ronila! Mora mi nikad nije bilo dosta. Večeri su bile rezervirane za igranje, pjevanje, a ponekad bismo roditeljima priredili predstavu.
Cijelo se moje djetinjstvo, zapravo, odvijalo na Kolumbarini s obitelji i u Kostanjici s bakom, ujakom i njegovom familijom.
Dolaskom jeseni, moj bi se pogled okretao prema risanskim brdima. Fascinirana njihovom surovom ljepotom, često bih se penjala ogoljelim stijenama i uživala u pogledu na Zaljev.

Slika šesta

S nama je živio djed. Zanimljiv čovjek, pun ljubavi prema svojim unucima. Znao je tko što voli i to bi se svakog jutra našlo na stolu. Duge zimske večeri kratili smo igrajući razne društvene igre uz miris mamine kuhinje. I ne samo miris! Mama i tata, posebice, njegovali su „ kult dobrih bokuna“, tj. hrana je imala jedno od važnijih mjesta u našoj obitelji. Iako potekli iz siromaštva, serviranju su svakodnevno pridavali značaj. Moje su nećakinje kao djevojčice počele zahtijevati dva tanjura jer su vrlo ozbiljno shvatile moje zaziranje od „ mokre hrane“ iz tanjura za juhu. Bile su tako slatke kad bi ruku položile iznad tanjura za juhu uz komentar: „To se ne jede iz ovoga!“ I to su Bokeljke! Tanjur je ovdje samo simbol jedne tradicije i kulture življenja.

Slika dvadeset peta

Kotor ima posebno mjesto u oblikovanju moje osobnosti. Ljepota toga Grada uspostavlja u čovjeku estetske kriterije od malih nogu. Divila sam mu se još kad sam kao dijete išla u kupovinu sezonske odjeće. Mama mi je pokazivala crkvu u kojoj sam krštena, gimnaziju koju je ona pohađala, muzičku školu, učila me romantične nazive kotorskih trgova i gradskih vrata…

Iako sretna u svojoj OŠ „ Veljko Drobnjaković“ u Risnu, jedva sam čekala postati kotorski učenik. Osvanulo je i to rujansko jutro kad sam se osjetila tako odraslom dok sam sjedeći u školskom autobusu razmišljala o svojoj novoj školi i sa zavišću promatrala opuštene starije učenike. Radost i strah su se borili u meni. Vrlo se brzo pokazalo da je strah bio bezrazložan jer sam dobila dobre „temelje“ u Risnu za nastavak obrazovanja. „Rišnjanke“, kako su nas zvali prijatelji iz razreda, su se brzo istaknule među najboljim učenicama. Za sve smo nalazile vremena, puno čitale, a i prve ljubavi su lagano ulazile u naše živote.

Sama ili u društvu, u Kotoru sam uvijek bila sretna. Dovoljno mi je bilo prošetati starim gradom i „udisati“ njegovu ljepotu, osjetiti da sam dio nečega što traje i generacijama daje ljepotu koja postaje dijelom naših bića.
Prekrasni Kotor! Još uvijek ga ponosno pokazujem svojim dragim prijateljima iz drugih krajeva znajući da će reakcija biti sjaj u očima, gubljenje riječi, na trenutak, a onda bujica oduševljenja.“To je najljepše što vam mogu ponuditi“, ponosno izgovaram.

Slika pedeset četvrta

Bokeljka u Beogradu- hm, poprilična katastrofa. Sve je dobro počelo! Prekrasna jesen, mala provincijalka zadivljena velikim gradom ( još samo da je blizu mora), ponosna studentica, zanimljiva predavanja, a onda…snijeg! Nabadam u čizmama na visokim štiklama strahujući da ne padnem ili da mi se ne smrznu stopala. Susrećem svoju prijateljicu iz Kotora koja mi užasnuto govori: „ Ja ovo neću izdržati- hladnoća, masa naroda…mislim da ću se vratiti!“ I vratila se. Ja sam izdržala do kraja, ali mi je najdraže bilo čuti rečenicu: „ Dragi putnici, približavamo se Tivatskom aerodromu…“, ugledati more i brda, a potom među nasmijanim licima pronaći svoje najdraže.

Odlasci su uvijek bili teški, ali vrijeme je prošlo brže nego što sam mogla zamisliti i među „dragim putnicima“ našla sam se s diplomom u ruci odlazeći zauvijek iz tog zanimljivog grada, kojeg sam bila zavoljela, ali ne toliko da bih poželjela ostati. Bokeljka!

Slika šezdeset sedma

Iako vezana za rodni kraj, oduvijek sam maštala o životu ili u Dubrovniku, kojeg sam dobro poznavala, ili u Splitu, kojeg sam zavoljela gledajući Malo i Velo Misto, kultne serije velikoga Smoje.

Ali, život prepun iznenađenja i poznati „kvaritelj“ planova odveo me u Pulu. U ovome sam gradu provela najveći dio svoga života. Ni u jednu sredinu se nisam tako brzo uklopila. Na radnom mjestu sam upoznala desetak mladih kolegica i kolega profesora s kojima sam se družila i izlazila. Na poslu su me prihvatili i kolege i učenici.

Jedan moj san se ispunio- rad u srednjoj školi! S radošću sam odlazila u razred, a isto tako i s novim prijateljima na kave, izlete… Prvi sam puta osjetila da još negdje mogu pripadati. Nigdje nisam vidjela tako lijepu obalu! Ljudi su po mentalitetu tako slični „ našima“. Neću nabrajati spomenike kulture, ali uvijek ću se sjećati prve godine boravka u Puli. Svakodnevno sam morala proći pokraj Arene i svakodnevno sam morala zastati diveći se njezinoj ljepoti! Ljepotica!

U Boku sam odlazila dva- tri puta godišnje. S jednakom radošću sam i odlazila i vraćala se. Prvi puta u životu. Uzbuđenje je počinjala s pogledom na Herceg Novi, kojeg sam neopravdano zapostavila, a najljepši trenutak je i dan- danas dolazak na Verige i pogled na školje, Perast i, naravno, Risan!

Nulta priča, početak i kraj

Gospa od Škrpjela- definitivno nešto najljepše što sam vidjela! Sama crkva koja je kao na pladnju izronila iz mora, prebogati oltar. Velika zbirka srebrnih pločica koje su znak zahvalnosti Gospi čudesno spašenih pomoraca i ozdravljenih. Zanimljivi muzejski eksponati… Duševni mir kakvog nigdje ne pronalazim. Mogla bih tu satima sjediti osjećajući blaženstvo spokoja.

Epilog

Zašto Bokeljka?

Zato što su tu svi moji najdraži- živi i mrtvi, zato što sam i rođenjem vezana za Boku, zato što me nijedna plaža ne miluje dok bosonoga hodam po pijesku kao ona ispred moje kuće, zato što su mi omiljena jela ribe i bumbari, zato što su na mene utjecale žene Boke- istinske dame, zato što još pamtim prvi poljubac, zato što svaki djelić toga zaljeva osjećam kao dio sebe… zato što sam, jednostavno rečeno- Bokeljka!

Nešto posve osobno

Snoviđenja

Tati

Svakog jutra sjedim u vrtu. Prva kava i cigareta. Gledam mirnu morsku površinu kako se ljeska.
Vidim te. Veslaš. „Vižitaješ i vršu i mrižu“.

Čujem škripu nepodmazanih dvorišnih vrata. Ideš mi ususret, noseći svoju bijelu kantu punu ribe.

Nestaješ. Suze.