RODA

tekst: Nikola Šimić Tonin
Usred stare viteške mahale jedna roda donese, najblaže rečeno, čudnu odluku; stavi u stanje mirovanja svoj status ptice selice, aktiviravši preinačeni usud bivstvovanja ptice stanarice.

Ali – uvijek postoji netko ali – prozvana roda ne zadovolji se tim otklonom od prirode, prihvaćajući bez zadrške pažnju i milodare djece, ozbiljno se okomivši na jedan stariji par na čijem se krovu i ugnijezdila…

Isprva, usrećujući ih tom svojom odlukom i odabirom upravo njih, kao onih kod kojih će izgraditi dom povrh njihova obiteljskoga doma… Koliko je tomu kumovala i sama činjenica da rečeni par nije imao djece?

Ne bî glasila medija, i onih drugih službi koji/e to ne popratiše, rodu, izravnim javljanjem uživo s lica mjesta i u centralne dnevnike TV-a, dakako, ni lokalna turistička zajednica u ovo škakljivo vrijeme ne ogluši se, već natiska na tisuće i tisuće razglednica, rokovnika i promotivnoga materijala s likom rode.

Lokalna neprofitna, nevladina udruga za okoliš i ljudska prava, prozva se njenim imenom ”Roda”; unese u amblem kao svoj zaštitni znak rodu… do prijedloga da se ista naknadno unese u grb Starog Viteza… do tuda je to išlo.

Kao ni zlo, ni svako dobro nije za dobro… Ekrem Begović (72), tako se zvao i još se uvijek zove živ i zdrav, zakonski vlasnik posjeda i polja pod njim, do nebesa zanebesan do besvijesti izvan svijesti bi novonastalim događanjima…

Jednoga dana već rečeni gospodin reče susjedu do sebe, koji to ne zadrža za sebe, već rečeno reče i rečena riječ nezaustavljivo nastavi dalje kazivati se od usta do usta, od uha do uha, s koljena na koljeno… do na sred čaršije, na pozornicu mahale… kako velika roda slijedi njega i njegovu ženu čim napuste kuću. Kočoperno i nadmeno, prije trsno do li susretljivo… Nedostaje riječ za bahato u tom obliku…

Kada se vrate u kuću ispraćeni i dopraćeni od nje, vandalski i divlje lupa po prozorima, ispuštajući zastrašujuće i jezive krike da se i prolaznicima ledi krv u žilama…

Izađu li iz kuće van s krova se spusti roda za njima, prateći ih dolično knjiškim uhodama ili slično onima iz špijunskih trilera začinjenih Poeovom prozom strave.

Visokoobrazovani i dobrostojeći Ekrem, autentični gospodin starog kova, sa svojom je gospođom obišao cijeli svijet, a o hadžu i hadžilucima da se i ne govori. Izuzetno je rado čitao Edgara Alana Poea.

Život im je pružio mnogo ugodnoga vremena.

Kada se u bijegu od nje sklone u automobil, ona nasrne na njihovog limenog ljubimca, grebe po vratima, udara kljunom po šoferšajbi, pokušava otvoriti vrata s očitom namjerom da ih ozlijedi… na zaprepaštenje dotičnoga para…

– To je postalo prava noćna mora. Ptica se ponaša kao da smo mi uljezi na njenome posjedu – govori očajni Ekrem svima koji ga pitaju ili ne pitaju o tom, malo je reći događaju.