piše: Stjepan Poljaković
Ne znam da li ste i koliko puta imali dojam da su se neke stvari morale baš vama dogoditi da od njih nešto naučite i naučeno podijelite s bližnjima?
Mene je taj osjećaj obuzeo polovicom kolovoza kada su u tri dana umrli moj klijent i njegova žena.
Nisam sreo puno njegovatelja sa sličnim iskustvom. Kada se to desilo pitao sam se, zašto sada i zašto meni?
Smrt je nešto s čim njegovatelji, a posebno mi koji to radimo u turnusima, dežurajući po 24 h, moramo računati.
Budući da je smrt vrlo kompleksna a uz to i osjetljiva tema, fokus ću zadržati na umiranje neizlječivih.
Naš zadatak je da našim klijentima osiguramo što mirniji i dostojanstveniji odlazak sa zemlje. Sjena smrti lebdi nad domovima, oni koje služimo su toga svjesni, znaju da je to zadnja točka, ili kako reče rođakinja jednog klijenta, zadnji list u registru, rokovniku.
Izazov je motivirati umiruće, zvuči kontradiktorno, oprečno, ali je tako. Kako nekoga pripremiti da što smirenije krene na put bez povratka ?
Kako se nositi sa smrću? Kako motivirati one koji se na to ovako ili onako spremaju?
Ima puno pitanja a pitanja izazivaju sumnju, sumnja strah. Smrti se svi boje, tko kaže da ne ili je lud ili laže, glumi junaka pred svijetom.
Umirući se stide svoga straha, ne rijetko su ljuti jer pred nama ne mogu sakriti svoju izvornu, svih celofana lišenu, narav.
Moj klijent je umro u snu, bolest koju je imao nagrizala ga je i srce je u jednom trenutku samo stalo.
Njegova žena ničime nije pokazivala koliko ju je to pogodilo, činilo se da je toliko ponosna i hrabra da će sve iznijeti.
Tri dana kasnije bilo nam je jasno što se događalo pod kožom nesalomljive. Njena obitelj zaključila je da je otišla od tuge za mužem i straha od samoće, srce jednostavno nije izdržalo.
Lijepo, tužno, blagoslovljeno, lišeni ležanja u krevetu, nemoći i svega što takva stanja nose, otputovali su.
Smrt je vrsta predaje, zadnji čin na zemlji.
Vjernici se lakše mire sa smrću jer vjeruju da to nije i konačni kraj, reinkarnacija, Raj, Đenet, samo su neke od destinacija u vječnosti, u koje smo skloni vjerovati.
Načelno je to tako, a u praksi?
Jednog smo propovjednika pitali zašto se sve manje ljudi odlučuje za taj poziv ?
On sam je već bio u mirovini ali je u bolnici obilazio vjernike kojima je godinama bio duhovnik. Rekao je da nije jednostavno kada osjetiš da se ljudi za tebe drže kao za zadnju slamku spasa, utjehe. Mlađi ljudi bježe od te odgovornosti. S druge strane naučnici su u mnogo slučajeva utvrdili da smirenije odlaze oni koji u nešto vjeruju.
S prvom osobom koju sam ispratio do kapije vječnosti dogovorio sam se da me čeka pod kruškom u Raju, istom onakvom pod kakvom je rado za života sjedila.
Izazov je lijepo pričati o nečemu što je u korijenu tužno. Mnogi se teško mire s odlaskom jer žele još neko vrijeme provesti s najmilijima. Mnogi pate za neostvarenim ili propuštenim, neki poput jednog klijenta s kojim sam radio, pišu biografiju, nastoje ostaviti kakav takav trag za sobom.
U svemu je teško pomiriti ili uskladiti razum i emocije.
Razumno promišljamo da je za svakoga bolje da se ne muči a savjest nam brani da umirućega pustimo umrijeti.
Austrijski pjevač Andreas Gabalier potaknut osobnom tragedijom, napisao je i otpjevao jednu jako jaku pjesmu: „Amoi seg ma uns wieder“.
Na starom štajerskom dijalektu je a kad se prevede na hrvatski, znači, srest ćemo se jednom opet. U toliko malo riječi toliko utjehe i istine. Mi smo samo list. Život tako brzo prolazi a opet, tinja nada da ovom svemu nije kraj.
Smrt je neminovnost i oko toga ne treba praviti dramu. Jedan vid utjehe je uvjeriti odlazećega da je za sobom ostavio dobar trag. One koji tuguju treba ohrabriti da nastave njegovati vrijednosti onoga od kojega se opraštaju. Ništa ne mora završiti na groblju.
Kako rekoh, ovo je jedno od mogućih promišljanja o neminovnom.