piše: Stjepan Poljaković
Ovo je plod jednog prijedloga. Spomenuvši urednici da mi je želja napisati niz priča o njegovateljstvu, savjetovala me da krenem od toga kako je sve počelo?
Pokušati ću na jednom mjestu nabrojati okolnosti i iskustva koja su me dovela do onoga u što se sada spremam.
Duboko u sebi vjerujem da bi analiziranjem svojih biografija mnogi od nas mogli prepoznati Božje vodstvo. Na putove nam je stavljao i osobe i zadatke koje su nas i oblikovali i naveli da se bavimo zanimanjima ili pozivima na koje se odlučismo.
Od djetinjstva sam volio biti u društvu starijih. Od mog djeda i ostalih djedova slušao sam priče o prošlosti, kao netko tko obožava povijest tragao sam za podatcima koji i nisu zapisani. Nije dugo trebalo da među starijima prepoznam mudre ljude, njihovi savjeti o životu uopće pomagali su mi da se znam odrediti prema životu, ljudima, okolnostima.
Počeo sam cijeniti starije, shvatio sam koliko nam mogu pomoći. Raditi uz rame starog majstora značilo je da ćeš izbjeći početničke greške i štetu koja pri tome nastaje.
Bilo je dana i slučajeva kada smo nekom starijem i iskusnijem znali reći: „Ne tražimo da zapneš s nama nego nam pokaži kako da mi to odradimo, upri prstom i biti će napravljeno.“
Naš Duhovni Otac učio nas je da starijima odamo čast, priznanje i da im pružimo pomoć gdje god i kako god treba. Briga za starije je u našoj zajednici se podrazumijevala. Po onoj Biblijskoj da je svaki radnik vrijedan svoje plače, događalo se da je dio mojih prihoda dolazio od pomaganja starijima. Prije nego što sam se otisnuo u tuđinu Bog me brusio, oblikovao šaljući me od dvorišta do dvorišta, od obitelji do obitelji. Skupljao sam iskustva, filtrirao i pamtio sudbine i to mi je u mnogome pomoglo da razumijem one kojima sam kasnije dolazio.
Nevidljiva a sve prisutna ruka Stvoritelja je slagala mozaik mog života, ma koliko se nekad činilo da je sve u razbacano u neredu ili beznadno.
Prije odlaska u tuđinu maštao sam o tome da se trajno odselim, kad sam počeo živjeti na relaciji Hrvatska –Austrija- Hrvatska zahvalio sam se Bogu što mi je život posložio baš tako. Bojim se da bi nostalgija za zavičajem koju sam na početku osjećao bila još razornija, teža.
Prije odlaska preko grane valjalo mi je proći školu tutorstva i služenja obitelji.
Tri nećaka su bili pokusni kunići kojima sam kuhao, prao robu, o kojima sam brinuo onako kako sam se kasnije brinuo za klijente.
Kad se navršilo vrijeme krenuo sam naplaćivati sve ono što sam do tada radio u ime ljudstva, rodbinskih relacija.
Cijelo vrijeme me nosila misao da sve ima smisla, da je sve složeno tako da iz svega nešto naučim.
Bog mi je kroz godine organizirao odmore u trenutcima kad sam bio ispuhan. Poslije turbulentne i teške bolesti poslao me na mjesto gdje sam našao dovoljno mira i dovoljno inspiracije da mi rad ne bude pretežak. Da budem precizan, bilo je teško ali prilično mirno, imao sam misiju za koju vjerujem da sam ju ispunio. Bog je želio da na kraju ovog djela puta dobijem priznanja da vrijedim.
U današnje doba je malo onih koji su u stanju odati priznanje drugom, mi to ne odajemo često ni svojim zemljacima, a pogotovo zakopčani i po našim standardima hladni Austrijanci. Divno je i ohrabrujuće kada u novo poglavlje života krećeš s priznajem da si bio dobar u onome što si radio. Slava i zasluga Bogu a blagoslovi i plodovi rada meni i bližnjima oko mene.
Često citiram našeg susjeda Baju iz moje priče „Pekmezar“. Kad god je išao pomagati potrebite govorio bi: „Valjda će i meni netko kad ostarim dokučiti čašu vode“. Mislim da je to stvar poštenja i pravednosti, da oni koji su se odricali za svoje najmilije dobiju potrebnu pomoć u danima nemoći.
Krist je uostalom rekao: „Dajte i dat će vam se“.
Bog nam je svima dao talente, u njegovateljstvu sam uspio razviti, umnožiti i u jednom zanimanju okupiti najveći broj mojih talenata. Savjest mi kaže da mi valja nastaviti činiti isto, samo pod drugačijim uvjetima.
Bog je čuo moje molitve, duže vrijeme sam se molio i razmišljao kako i na koji način nastaviti raditi ono što radim, negdje u glavi sam imao viziju da to bude do proljeća ove godine. Omogućio mi je da se školujem o tuđem trošku i za to primam plaču .
Za kraj citiram stihove psalma kojeg sam krstio kao Austrijski jer govori o brdima, visinama uopće i kojega sam citirao u prvom tekstu o svome iskustvu njegovatelja.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve
koji stvori nebo i zemlju.
Svim svojim kolegicama na školovanju; od moje ljepše polovice pa dalje, želim uspješan završetak planiranog obrazovanja i puno zdravlja, sreće i empatije u daljnjem radu.