Anđelka Korčulanić
Na krunice prašina pala
otkad topovi zamukoše,
vrijeme marno sjećanja briše.
Karavane prolaze, a psi ne laju,
ni negdašnjim sužnjima
do pjesme nije više.
U dronjcima, ali lijepa,
moja zemlja postojano šuti,
srce joj zaraslo u drač.
Vlastita šutnja pritišće me
k’o grobne ploče svih mojih mrtvih
i nerođene djece plač.
(Iz zbirke STOPE U PIJESKU VREMENA)
U tvojim krasno napisanim stihovima nalazim uvijek istinitost naše zbilje i situacije u kojoj se nalazimo. Zbirku pjesama iz koje je i ova pjesma, odlična je i za svaku pohvalu, čestitam.