Moje putositnice: Pariz
piše: Snježana Akrap-Sušac
Sjećanja! „La vie en rose“- slušam božanski glas Edith Piaf i slike se nižu… Prijateljice i ja zaljubile smo se u ovaj grad „na prvi korak“.
Ne želeći gubiti vrijeme, hotel smo napustile brzinom munje. Podzemnnom do Latinske četvrti. Tu je teatar velikog Ionesca. Bio je turstička atrakcija grada, a na samom početku bilo je više glumaca na sceni, nego publike u dvorani!
Šećemo živopisnim uličicama punih različitih nacionalnih restorana. Provirujemo kroz otvorena vrata grčkoga, a slomljenih tanjura „do koljena“. Jedemo kebab i prolazimo pored Sorbone, najpoznatijeg dijela Francuskog sveučilišta.
Gubimo pojam o vremenu pa u zadnji trenutak stižemo na posljednju vožnju podzemne željeznice.
Monmartre u svakom znalcu izaziva asocijacije na umjetnost. Živopisno brdo, mnogo razapetih platana i želje slikara da se jednog dana proslave.
Na vrhu bazilika Sacre – Cour. Vanjskom i unutarnjom ljepotom to Sveto – Srce osvaja. Spuštamo se drugom ulicom, mračno lice Pariza. Nanizani „ restorani“ koji rade samo noću, rešetke, ljudi koje ne želite susresti.
Ispijamo kavu na terasi kafića u Champ – Elyseesu i promatramo prolaznike. Prolazi, naizgled obična obitelj, ali dva tjelohranitelja ukazuju da su to bogataši iz arapskoga svijeta.
U cijeloj ulici košare za smeće su zakovane i ne mogu se koristiti; strah od terorizma.
Miris svibnja, miris Chanelova parfema u nosnicama!
Čekamo u redu ulaznice za Louvre. Cilj nam je jedna slika: Mona Liza! U gomili turista i mi joj se divimo . Posebno je zaštićena neprobojnim staklom. U tom velebnom zdanju punom vrijednih umjetnina , mladi slikari uče zanat radeći kopije slika poznatih majstora.
Na ulici zapažamo koliko su ljudi opušteni, a mi se još uvijek nismo posve opustili, mi iz zemlje koja je ne tako davno prošla jedan prljavi rat, rat koji nas je sve promijenio.
Odlazimo mir potražiti na čuvenom groblju Pere – Lachaise, poznatom i kao Istočno groblje. Prvi puta u životu fotografiramo se pokraj grobova, ali grobova velikana: Balzac, Moliere, Callas , Chopin , Proust, Piaf, Morison, Duncan…Sjetne napuštamo ovo groblje na kojemu je sahranjeno više od 1.000 000 pokojnika!
Vožnja Seinom nakon penjanja na Eiffelov toranj – Pariz sagledan iz druge perspektive. Pogled privlači gotička katedrala Notre Dame iz 12. stoljeća.
Jutro u Orsayu i kao prikovani stojimo ispred platana čuvenih impresionista. Popodne je rezervirano za Centar Georges Pompidou, muzej suvremene umjetnosti.Impresivno zdanje s velikim platoom ispred.Prepuno grupica mladih ljudi , koji sjede na tlu i pjevaju, sviraju, pričaju…
Na svakom koraku uočavamo da smo u gradu velikana svjetske mode. Izlozima ni ne prilazimo, mi obični smrtnici. Ipak, ne uspijevamo se odrhvati „zovu“ francuskih parfema. Postajem zaljubljenik Chanelovih „ i nikada ih se ne bih odrekla jer ja to zaslužujem“, kako kaže slogan jedne kozmetičke kuće.
Neću se odreći ni ponovnog odlaska u Pariz!
Ljubav je rođena i traje!