piše: Sandra Marelja-Muić
Da je barem ushićenje zbog silnih olimpijskih medalja potrajalo dulje, da su barem Olimpijske igre dodale još neki dodatni tjedan ovaj put.
Tako je bilo lijepo gledati svaki dan kadrove reprezentacijskih trenirki, neočekivanih medalja i mladih radosnih lica. I svojatati sve to skupa besramno; hrvatske medalje, hrvatski uspjesi, hrvatski sportaši…
A ne, ne, nemojmo se zavaravati – samo su sportaši hrvatski, sve drugo je njihovo i samo njihovo, i medalje i rad i trud i odricanja.
Vjerni maniri licemjerja u Hrvatistanu, odjednom se plasiralo veliko čuđenje u medije, zašto se do sada o svim tim osvajačima nije puno čulo, zašto ih se nije podupiralo više, zašto su sponzori ostali gluhi?
Možda zato što ovdje postoji samo jedan grad i jedan sport u državi, pa za ništa i nikoga drugoga nema mjesta. Ili …zato što rad i trud odavno više nisu ovdje pravovaljana valuta, nego samo pojmovi koji plutaju na površini javne svijesti.
I onda dođe jedno dvadesetogodišnje stvorenje iz Ludbrega, osvoji zlatnu olimpijsku medalju u bacanju koplja i svima otpadne vilica. Niti tko zna za nju, niti zna da je bacanje koplja disciplina olimpijska, teško da se zna i gdje je Ludbreg točno. Ali, opali poštenu pljusku svima. Kao i boksač sa svojom brončanom medaljom – potpuno nezadovoljan jer nije zlatna, jer nije mogao bolje. Nevjerovatno.
Kako će te poruke leći današnjem hrvatskom društvu, još usred sezone kada gledamo je li možemo i kakav poštanski sandučić iznajmiti (glupim) turistima, pa makar i susjedov, da ubacimo koji euro u džep.
Poruka da se treba boriti uvijek za više – bolje- najbolje, da se za rezultat treba žrtvovati, da nema vila, jahti i jastoga za nagradu, niti kada je gotovo. I da nije sve u vilama, jahtama i jastozima, da sve ovisi samo o dobrom kutu koji fotograf uhvati tog trena. I da je sreća baviti se nečim što voliš i imati nekoga pored sebe tko te podupire u tom svemu.
Ono što jedva čekamo da bude gotovo je sigurno aktualna predizborna kampanja, a nekako mi se čini da nismo izišli iz nje od prošle godine, samo se malo face izmijenile. Baš je težak bio slet iz ove olimpijske iluzije i radosti u tešku deluzioniranost koja nastupi čim dopre do vas kakva predizborna izjava. Moram priznati da se čak i osjeti borbeni duh u kakofoniji tih svih poruka jer je očito teško pustiti foteljicu koja se (opet) smiješi na horizontu. To je sigurno daleko gore nego kad izmakne olimpijsko zlato, samo što je grižnja savjesti traje jednako dugo.
Ne mogu popamtiti tko je s kim u kakvom dvopregu, te sve naše kombinacije i stranke nije zbilja lako memorirati, ostaju mi samo pojedinačne izjave i akteri u pameti, onako u prolazu.
Netko nudi dvjestotisuća novih radnih mjesta, netko tri tisuće kuna za zapošljavanje mladih, netko…ne mogu se sjetiti, ali je svakako bilo dovoljno glupo da zaboravim. Bandeleon je potegnuo čak usporedbu s Japancima, Petrina pušta da izranjaju hologrami iz mora, Božo zavrnutih rukava u košuljici.
Novi uglađeni šef HDZ-a stoji kao Mali Princ usred svega toga, odmjeren i bez povišenih tonova, naglasaka, narodnih parola. Otprilike kao da je s knjigom pod ruku došao na seoski sajam, nekako imam dojam da mu još nije ugodno u toj ulozi. Njegove mahom sve starije stranačke kolege pune poštovanja i šutnje oko njega, nadaju se da će taj jedan čiste košulje pobrisati sve ono u što su oni redom umočili svoje rukave.
Materijala za zabavu zato dostavlja šef SDP-a, koji svaki dan izbacuje po neku foru, nebitno tko je razumije ili ne, prikladnu ili ne; politika je prljav business, sve je dozvoljeno, iako mi se više čini da je to samo show time za puk, puku to treba. Svaka izrečena budalaština će odjeknuti i do najudaljenijeg kutka s biračima, a nešto pametno i staloženo će ipak ostati samo izrečeno u prostoru. Takav smo mi narod, mi trebamo tu atmosferu seoskog sajma.