piše: Igor Matijašić
Osamdesetih godina prošloga stoljeća evolucija crtanih izdanja na prostorima bivše nam države dosegla je svoj vrhunac. Prednjačili su stripovi pristigli s talijanskog podneblja, a njihova popularnost rasla je iz dana u dan.
Djeca su međusobno izmjenjivala pročitane stripove, prepričavale su se zgode Zagora, Kita Telera ili Velikog Bleka, pokušavale primijeniti Mandrakove vještine, žudno su se iščekivali novi nastavci Zlatne serije, Stripoteke ili Lunov Magnus Stripa… O popularnosti Alan Forda da i ne govorimo. Koliko puta se samo rabila znamenita rečenica Sir Olivera: „Halo, Bing, kako brat?“. Ili pak Grunfove poslovično kontradiktorne misli.
Da, stripovi su bili i nezaobilazni dio čitalačke kulture u školama. Žudno se iščekivao novi broj Modre laste kako bi se pročitao novi nastavak stripa koji je tako vješto crtao majstor svog zanata Ivica Bednjanec. Stripovi su bili, takoreći, sve. Oni su se čitali, posuđivali, nosili u škole, skrivali pod klupama (o tome je svojedobno pjevao i Balašević)…
Stripovi su se čak i „đorali“ pa ste za jedan bolji strip (to je obično bio onaj među prvim brojevima određenog izdanja) mogli u zamjenu dobiti njih nekoliko. Brižni kolekcionari stripove su pažljivo čuvali, a upravo su te osamdesete bile i godine kad se među mlađim pukom sakupljalo gotovo sve: značke, poštanske marke, razglednice, salvete, privjesci, zastavice… Stripovi su i u toj sakupljačkoj maniji imali gotovo kultni status.
Kakav je položaj stripa u današnje vrijeme? Upravo to sam se pitao radeći kao učitelj budući da nisam ispod klupa viđao ono o čemu je pjevao znameniti kantautor Đorđe. Ne samo da se nisu skrivali niti potajno čitali, nego se nisu uopće nosili u školu. Zapitao sam stoga i svoje učenike što misle o tome.
Evo najzanimljivijih odgovora:
– imam puno obveza u školi pa ne stignem čitati
– stripovi su izašli iz mode
– nama odraslima (!) to više nije zanimljivo
– u stripovima su mala slova pa se baš i ne vidi čitati
– stripovi nisu fora
– osobe u pubertetu radije pročitaju koji trač o poznatima nego strip
– čula sam da je jedan od najboljih stripova Alan Ford. Tko je Alan Ford?!
– ne čitam stripove jer mrzim čitati
– stripovi se više ne čitaju jer smo mi „Facebook“ generacija
– kakvi stripovi? Doba je nove tehnologije. Ovisni smo o mobitelu, TV-u, računalu…
– mislim da su stripovi izumrli
– mi smo sad za zabavu, a ne da sjedimo doma i čitamo glupe stripove
– ne čitam ni lektiru, a kamoli stripove
Ovo su samo neka od razmišljanja mladića i djevojaka u dobi od 13 do 15 godina. Naravno da je bilo i osoba koje redovito čitaju stripove, no taj je broj bio doista zanemariv.
Sudeći po velikom postotku djece koja uopće ne čitaju stripove, samo po sebi se nameće pitanje iz naslova. Živimo u drugačijem dobu kad je sve lako dostupno i povezano te priče o stripovima gotovo ispadaju kao nostalgično vraćanje u prošlost. No, možda baš onaj pravi iskonski strip (ne njegova digitalna inačica) može u potpunosti iznjedriti strasne čitatelje.
Legenda kaže da se u moru znamenitih rečenica koje je iza sebe ostavio otac Toma Sawyera i Huckleberryja Finna nalazi i ova – Čitajte puno, ali ne puno knjiga. Možda je Mark Twain mislio baš na stripove.
Mogu li stoga roditelji-kolekcionari, koji čuvaju svoje stripove iz mladosti prenijeti dio svoje ljubavi prema takvoj vrsti izražavanja i na svoju djecu?
Mogu li učitelji i učiteljice hrvatskog jezika, koji u sklopu nastave književnosti i medijske kulture obrađuju stripove, vratiti interes djece za čitanje istih?
Mogu li mediji pridonijeti da se stripovima vrati izgubljeni sjaj?
Čini se gotovo kao nemoguća misija…