piše: Katarina Pavlović
Sjedim danas u tišini i ne radim ništa drugo. Trenutak za mene. Volim to. Mirno stanje tijela sa što manje razmišljanja. Nešto poput lagane plovidbe na neka ljepša mjesta, mislima daleko odavde.
Postoje u meni neka uvjerenja o tome da trebamo naučiti biti sami u tišini, a pri tome ostati mirni duhom i tijelom. Ne priznajem ideje kako to nije bitno za nas i naše psihičko zdravlje.
Onaj tko je našao mir u tišini, našao je tamo i sebe. U svojim najgorim i najboljim izdanjima. Upoznao je sve svoje najdublje. Baš u toj tišini neke nama daleke misli, daleka djela, glasno odzvanjaju.
Ta glasnoća je jedan od većih razloga zbog kojih ljudi izbjegavaju tišinu. Bježeći sami od sebe, od onoga skrivenog i glasnog u njoj. Boje se upoznati svoje najgore, ne znaju da bi to moglo izvući njihovo najbolje. Zato velik broj ljudi pri suočavanju s tišinom, gasi njezinu prisutnost, paljenjem tehnologije. Radio, tv prijemnik, laptop i tome slično. Samo neka su misli usmjerene na bilo što, samo da ne čuju sebe, ono što si imaju reći.
Poštujem njihov strah, uvjerenje kako im to možda nosi još veće nemire, nešto puno gore od sadašnjeg. Nisu svjesni da upravo tim izbjegavanjem čine gore nego li je sada. Ostaju u mjestu, tapkaju, gušeći se, zatomljuju ono dobro što je preostalo.
Potpuno je normalno da se upravo ti ljudi, jedne izbjegavajuće prirode, čude onima koji uspijevaju u njoj uživati. Onima mirnima u tišini.
Dolete tako do mene, nerijetko i pitanja.- Nije li tebi dosadno tako sjediti ne radeći ništa? Tebe izgleda baš boli briga za ovo neoprano suđe, ovaj nered po stolu!?
-Ne. Radim za svoj mir. I da, mene baš boli briga. Mene vanjski nered ne uznemirava. Upravo iz razloga jer je u meni red. Volim tu tišinu, moja je, od mene je.
Neoprano suđe nikoga nije ubilo. Možda je, a ja to ne znam? Znam da ovi poslovi što mene čekaju nisu nikome naudili, tako čekajući. Ništa se neće dogoditi za tih pola sata. Ipak, dogodit ću se ja sebi.
Neka i vas odgodivi poslovi pričekaju ponekad dok pričate sa svojom tišinom. Odmorite duševno. Ispunite dnevnu potrebu za sobom, za mirom.
Kada ste posljednji puta osluškivali sebe? Slušali što si imate za reći? Kada!?
Zar vi to ne volite sebe pa se izbjegavate u širokom luku? Bježite nekim poslovima koji će vas zavarati, prividno obećati kako nemate nikakvih problema. Kao, sve je uredu. Dogodi li vam se da ikada da stanete i pogledate tu užurbanu osobu punu stresa? U tu sjenu sebe, bacite li pogleda? Ne volite je onako kako zaslužuje!
Poslušajte sebe, imate si mnogo toga za reći! Nešto od toga bolno će peći, no da bismo otvorili put dobrim stvarima, moramo se suočiti sa lošim.
Popijte kavu sa sobom. Iznenadit ćete se koliko falite sebi samima. Poslovi koji su vam isprika da si ne posvetite vrijeme će vas čekati i dalje. Neoprani, prljavi, mali. Uvijek će biti tu za vas.
Oh! Kako čovjek lako zaboravi živjeti i počne preživljavati!
Zato volim kada me pitaju. – Misliš li ti da ćeš tim svojim razmišljanjem, stavovima, načinom života, daleko dogurati? Da ćeš dobro proći?!
-Mene baš boli briga. Proći ću onako kako to moja tišina i ja zaslužujemo. Živjet ću kako osjećam da je najpravednije. Voljet ću sve što voljeti želim. Davat ću sebe u potpunosti za ono zbog čega moja tišina vrišti. Bit ću to ja, makar to bio teži put. Znam da ću se tim putem spoticati na izbjegavajuće ličnosti, onih ljudi što bježe od sebe samih. Onih što sebe i ne poznaju. Ipak, živjet ću svoju tišinu, upravo onoliko glasno koliko zaslužuje. Ni grama manje, ni grama više…