tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Da se ne izdvajamo baš skroz iz ove orkestrirane humanosti u prosincu, nismo ni ove godine propustili priliku činiti dobro djelo. Kriza koja je zahvatila društvo se osjeti itekako, teško je ljudima izdvojiti, nesigurna su vremena.
Ipak, uspjevamo skupiti više od dva auta puna zimske odjeće, hrane, potrepština za djecu i nešto novčanih priloga.
Moja odredišta nisu ni ovaj put destinacije glamura: Gračac, Obrovac i Smoković.
Ljudi me često pitaju zašto idem baš tamo. E, baš zato što tamo nitko ne ide; baš do tih želim doprijeti. Do ovih u Gračacu gdje se svaki šesti stanovnik iselio u posljednje četiri godine jer je toliko lijepo tamo. Do ovih u Obrovcu koji kažu da je baš dobro što nema više nikog „jer ste onda prvi na redu u banci“. I do Smokovića koji je točka na karti zadarske županije, i otprilike samo to.
Činjenica je da najučinkovitije pomažete tako izravno ulazeći ljudima u dom, donoseći im svoju dobru namjeru i skroman prilog da im olakša svakodnevnicu koja ih prati 365 dana godišnje, kao i nas naša.
Ne hvataju me baš vedre misli, a i otpalo mi je lijevo okno stražnjeg prozora čim sam krenula. Da sam išla šta ukrast’ , kakva je inače uzanca kod ove nacije, ne bi mi se garant’ ništa desilo.
Dok se vozim pustopoljinom do Zatona Obrovačkog sa svojim pattex-zalijepljenjim prozorom, vidim grafitno nebo iznad Velebita.
Nigdje nikog, nigdje ničeg, samo jedan čagalj švrlja uz put, izoštrio uši tražeći sebi marendu. Petak je, dan posta, bome će i njemu biti post, samo kamenje i suha trava.
Gračac me čeka crnji od grafitnog neba koje me pratilo putem, majkemi sve je crno. Gospođi u Crvenom križu ostavljam paketić i priloge za brojnu obitelj s malim blizančicama i dvije torbe odjeće za malog dečkića. Već zna kome će torbe ići, jedna majka joj je dan prije tražila bilo šta od odjeće.
Teška je dekadencija u okruženju, nije se lako nositi i raditi s tim. Vreće sa zimskim jaknama su mi se opasno naherile kad stajem kod sjedišta udruge Prospero. Ekspress akcijom smo skupili zimsku odjeću i hranu, oni će to zajedno s udrugom Majka Terezija djeliti u sklopu svog blagdanskog projekta.
Uredno se moram i potpisati na obrazac za donešeno, kao i za skromni novčani prilog koji smo im izdvojili. Remetim im marljive žene dok od stare odjeće izrađuju krpe i pripremaju ostatke za reciklažu. Nedavno je ukinut besplatan busić koji je stanovnicima po okolnim zaseocima služio za transport, te je mnoštvo starije čeljadi izolirano od trgovine, liječnika i ono malo životnih opcija što Gračac nudi.
Bijeda je nagrizajuća, cijeli ovaj samotni gradić je u prosinačkom crnilu. Blagdanski obroci i kolači će se spremati i dijeliti kako za katolički, tako i za pravoslavni Božić, odjeća se jednako dijeli. Teškog dojma se spuštam natrag, valja raditi popodne, a ujutro me već čekaju na drugim destinacijama.
Obrovac me pak dočekuje okupan suncem, Zrmanja se ljeska u svoj raskoši. Propali projekt (ima li išta da nije propalo) hotela Zrmanja stoji na ulazu sa svojim okruglim prozorom u sredini. Ništa se ne mijenja, centar je truli i dalje, osim dvije tri prefarbane zgradice. Stvari i prilozi koje ostavljam su za baku koja se skrbi o djevojčici i mentalno bolesnoj kćeri, dijete je ovog trenutka u domu dok sud ne okonča skrbnički postupak. Divne stvari su joj spremile moje dobre duše, velika je radost kod njih.
Brzinski popijem čaj s velečasnim i skačem na kavu kod prijatelja Perica koji još čekaju na svoj stan. Lani im je čak i dodijeljen stan u prizemlju usred Obrovca kako bi nakon dvadeset i nešto godina mogli sa svojim sinom koji boluje od cerbralne paralize izići u šetnju, izići na zrak. No, još su na trećem katu derutne zgradice, još iznose perilicu iz kupaonice kada ga trebaju okupati. Stan se priprema, obnavlja, nešto zapinje, neki papir opet treba. Dobroga su duha, no strpljenje već curi.
Grlim ih za kraj i jurim u Smoković, djeca od jutra na prozoru čekaju da dodje teta Sandra. Radost koju svaki puta izazove kutija igračaka nije ni ovaj put moguće prenijeti, toliko topline i ljubavi rijetko čovjek osjeti. Majka je prezahvalna što ih se sjetimo svake godine, u urednom domu. Djeca me mole da se slikamo i daruju mi kolaž djeda Mraza.
Vrijeme je za poći kući, za ovaj prosinac bi to bilo to.
Uspjevam još i nekim čudesnim putem iskamčiti bon za second hand shop za ovu obitelj, te eventualno čak i dovršenje kupaonice za Perice.
E, neka nisam ukrala.