piše: Ivan Cingel
Parafrazirat ću Tina: nisam li pravnik, ja barem volim filozofirati o pravu.
”Bez puno filozofiranja, Gordana Sobol je kazneno prijavila Glasnovića zbog poticanja na mržnju i nasilje” – pljuštali su zadnjih dan-dva novinski naslovi o potezu kandidatkinje za stečajnu uprav… pardon, predsjednicu SDP-a, koja također nije pravnica, ali je to ne sprječava u ne-filozofiranju.
Ta nismo mi neki tamo s Filozofskog pa da filozofiramo! Idemo, akcija! Sobol nije jedina, nego su podnošenje kaznene prijave protiv Glasnovića zazvali mnogi, ne filozofirajući mnogo, da izdvojimo urbi et orbi apel Gorana Vojkovića ili odjeknulo otvoreno pismo oca studentice Breglec, koji đeneralov istup imenuje ”školskim primjerom govora mržnje” – kako kolokvijalno zovemo krimen iz čl. 325. Kaznenog zakona, službenog naziva ”javno poticanje na nasilje i mržnju”. Neka u daljnjem tekstu, čisto radi ekonomije govorenja, ostane svejedno kolokvijalna verzija.
Elem, Govor Mržnje je koncept koji stoji u dijalektičkoj nasuprotnosti s konceptom Slobode Govora. Jer je ograničava. Treba li ograničavati Slobodu Govora? Kvaka je u tome što se i nju smatra, opravdano, visokom vrijednošću građanskog društva, koju ustavna demokracija mora štititi od ugrožavanosti. Ima stoga onih koji je, neopravdano, u tome apsolutiziraju – u pitanju su fundamentalisti liberalizma – ne priznajući koncept Govora Mržnje, jer ne priznajući ikakvo ograničavanje Slobode Govora, ama baš svako shvaćajući kao njeno nelegitimno ugrožavanje (”zakone koji legaliziraju cenzuru”).
Fundamentalisti liberalizma su lako pokazivo objektivno u krivu, jer pate od unutarnje kontradikcije: pozivaju se na nedodirljivost tekovine koja ipak ne postoji kao naše bogomdano prirodno pravo (tko ne vjeruje, neka ode u Saudijsku Arabiju ili u neku prašumu među kanibale, pa im proba tamo tumačiti kako posjeduje neotuđiva Ljudska Prava i Slobodu Govora), nego tek i potječe iz međunarodnih konvencija – Povelja UN (1945.), Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.), Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.), Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava (2000.) – čije postulate preuzimaju ustavi republika potpisnica, uključujući i RH, čime se pomalo maglovit i posve impotentan pojam Ljudskih Prava kondenzira u Građanska Prava s pokrićem (diferencijacija na koju je i Hannah Arendt ukazivala kao na nešto što ako se zaboravi postaje ni manje ni više nego osnova totalitarizma) – a ista ta linija međunarodnih konvencija, jamčeći opće načelo Slobode Govora, jamči i zaštitu od Govora Mržnje kao oblika diskriminatornog i nasilnog ponašanja, koje potire prava i slobode drugih građana. Ukratko: odbacivanje jednog koncepta u ime tekovine drugog moguće je jedino tako da se odbaci samo uporište i tog drugog u ime kojega se odbacuje, što odvodi stvar u obesmišljenje i apsurd.
Evo kako se dijalektika rješava u svijetu koji je to apsolvirao. Po načelu o tuđoj slobodi kao granici naše slobode, i sloboda izražavanja ograničava se u vrlo uskom i precizno definiranom okviru, zato što dio izuzet iz slobode ne smije biti arbitraran, mora se svoditi (uz neke opće odredbe o zaštiti nacionalne i javne sigurnosti, pravnog poretka, i sl.) na taj proverbijalni fragment koji je prešao preko granica tuđe slobode i zato biva zabranjen. Pojedini nacionalni ustavi i prateće legislative razlikuju se donekle u samom uvrštavanju konkretnih diskriminatornih osnova koje se stavlja van zakona i proglašava prijestupom za sankciju. U RH, Zakonom o suzbijanju diskriminacije navedeno je 17 takvih osnova, a Kaznenim zakonom, tj. spomenutim člankom 325., kao kazneno djelo kvalificira se pozivanje ”na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina”.
‘Ili kakvih drugih osobina?” Obožavam takve formulacije u zakonskim odredbama, koje efektivno poništavaju taksativnost prethodnog nabrajanja. ”Kakve druge osobine” – to znači sve i ništa, može biti bilo što; ostavljeno je na milost i nemilost tumačenju nasumičnog suca, kako već izvoli vrednovati subjektivnim svjetonazorom i ukusom: što mu se sviđa, a što ne sviđa.
Ranije u godini, živjeli smo onu opću zamjenu teza po kojoj je sistemsko širenje šovinističke mržnje (Jurič, Tepeš, Bujanec, Pauletić, itd.) predstavljano kao satira, na čijoj se Slobodi Govora Mržnje inzistiralo čak i masovnim fašističkim maršom predvođenim predsjednikom sabora, u svrhu legitimizacije skarednog, dok je istovremeno nepoćudna stvarna satira (Novosti, Montirani proces, kao i svaka vrsta ismijavanja ili kritike HDZ-a, Tuđmana i svih Svećenika te Vjernika Domovine s velikim D) delegitimizirana kao Govor Mržnje, urnebesnim obrazloženjima koja zaobilaze taj sitni ključ da koncept svoju jedinu suvislost ima u kriminaliziranju mržnje po šovinističkim osnovama, a ne političkog antagonizma i kritike. Svako malo smo svjedoci i situacija u kojima vjernici neke religije ostaju uvrijeđeni činjenjem sprdnje iz njihovih dogmi, s proglašavanjem svakog dozvoljavanja si slobodnog govorenja o svetinjama aktom netolerancije i čak upravo Govorom Mržnje prema njima kao vjernicima, po vjerskoj osnovi – što također predstavlja izvrtanje logike: prebacivati optužbu za netoleranciju s onoga tko očekuje da se o njegovoj svetinji ne smije slobodno pričati na onoga tko o njoj tek slobodno priča. Sjetimo se samo brojnih ignoranata i imbecila koji su čak i masakr redakcije Charlie Hebdo relativizirali pripisivanjem dijela odgovornosti samoj redakciji – jer za ignorante i imbecile karikiranje Proroka predstavlja Govor Mržnje. Posrijedi je perverzija postulata o granicama slobode na mjestu gdje počinje tuđa sloboda: reći da je napad na tvoje zabranjivanje mi da izražavam svoj stav o tvojoj teologiji odmah napad na tebe i tvoje pravo da vjeruješ znači poistovjetiti svoju vjeru, pa i integritet svoje osobe, s valjda serijski ti ugrađenim pravom da određuješ i drugima što im je misliti i govoriti o nečemu što si proizvoljno učinio svetinjom (kao kad bih ja, koji volim jesti ribu, proglasio kako nitko ne smije reći da ne voli ribu i da je riba fuj). Paradoks i perverzija sastoji se u tome što upravo zbog eliminiranja obaveznog stava mirno pred ideološkim i teološkim doktrinama, građanska civilizacija – nasuprot fundamentalističkim društvima – uopće i uvodi institut Slobode Govora.
Riječi kao ignoranti ili imbecili nisu pretjerane: dostajala bi neka elementarna upoznatost i još elementarnija inteligencija. Kao kad nas u IQ testovima traže da prepoznajemo obrasce u pozadini nizova i grupiranja: pogledajmo još jednom niz kažnjivih diskriminatornih osnova iz čl. 325. – kakva je njihova priroda? Rasna, vjerska, nacionalna i etnička pripadnost, podrijetlo, boja kože, spol, spolno opredjeljenje, rodni identitet, invaliditet – što je ovdje zajednički nazivnik? Sve su to datosti nečije pripadnosti kolektivnim identitetima koji nisu pitanje uvjerenja, idejnog samoodređenja, nego nešto s čime se čovjek rađa, odnosno biva mu dodijeljena pripadnost vanjskim akcidentom, mimo osobne odluke. Za primjer razlikovanja ovih kategorija, pitanje: jesam li ja katolik? I jesam i nisam, ovisno o tome po kojem ključu gledamo. Jesam katolik po ključu kolektivne identitetske pripadnosti (konfesionalne), utoliko što me dopalo da se rodim u katoličkoj konfesiji, primim sve odgovarajuće sakramente, itd. Nisam se rodio među muslimanima, pravoslavcima, budistima ili protestantima, nego sam se rodio, eto, među katolicima. Kada bi me netko omalovažavao ili širio prema meni mržnju na račun same činjenice bivanja katolikom prema tom ključu, koji nije ovisio o meni, bio bi to Govor Mržnje na vjerskoj osnovi. Nisam pak katolik po ključu idejnog samoodređenja, s obzirom da životnom filozofijom koju prakticiram nisam vjernik. Ali mogao sam i biti, samo je o meni ovisilo. Da slučajno jesam katolik prema tom ključu te da me netko na konto toga izvrgava paljbi i kritici, ismijava teologiju u koju vjerujem, i sl. – mogli bismo doduše raspravljati koliko u tome biva duhovit ili neukusan, pametan ili glup, simpatičan ili ne, ali evo nečega o čemu ne bismo imali što raspravljati: ni pod razno se ne bi radilo o Govoru Mržnje.
Ali što ćemo s odrednicom o ”kakvim drugim osobinama”? Ne otvara li ona mogućnost da se u niz svrsta i pripadnost nekoj skupini po bilo kakvoj osobini iz bilo kakve kategorije? Svaki test inteligencije rekao bi da ne: ako ti se da X1, X2, X3, X4 i X5, pa kaže da nastaviš niz, a ti umjesto X6 daš odgovor Y – takav će ti se odgovor prekrižiti i reći će ti se da je ispalo kako si imbecil s IQ-om između 26 i 50. Ali meni se takva difuzna odrednica svejedno ne sviđa, jer ostavlja pravno valjanu mogućnost sucima da se prave imbecilima i tendenciozno tumače kako im osobno odgovara, svoj nužnoj logici unatoč. Kao u onom aforizmu Karla Krausa: ”Nije dovoljna samo opomena sucima da sude po najboljem znanju i savjesti. Morali bi također biti doneseni propisi o tome kako maleno smije biti znanje, a koliko velika savjest.”
Moram zato prijaviti i neočekivanu nelagodu koja me primi pri slušanju kako se barbarsku i uistinu monstruoznu Glasnovićevu izjavu, koju sigurno da treba sankcionirati, karakterizira kao kažnjivu upravo u vidu Govora Mržnje. Glasnović – to je izvan svake sumnje – vrši ”javno poticanje na nasilje i mržnju” i vrši ga u odnosu na jednu skupinu, ali isto tako izostaje preostali bitan dio definicije: ne radi se o nekoj od šovinističkih osnova. To prema čemu on ispoljava mržnju nije ni rasa ni konfesija ni nacionalnost ni etnicitet ni podrijetlo ni boja kože ni spol ni spolna orijentacija ni rodni identitet ni invaliditet. Na mržnju i nasilje poziva prema, kako ih on percipira, kolektivnim osobinama ”razmaženosti”, ”ugodne lijenosti”, pripadnosti ”recikliranom komunizmu”, ”kvazi intelektualcima”, ”skojevkama neobrijanih nogu”, ”anarhistima”, ”boljševičkim sotonistima”, ”patološke mržnje svega što je hrvatsko” i ”žaljenja za izgubljenim privilegijama njihove propale države”. Kao što vidimo, sve navedeno su ideološke, političke, svjetonazorske odrednice, a ne one prema kakvima se može biti šovinist. Otac studentice Breglec je, doduše, dio Glasnovićevog statusa u kojem kaže da je ”fenotip podivljaloga titojungenda” lako prepoznatljiv po blijedom tenu (”kao da su robijali u KPD Zenica”), etiketirao ”rasističkim etiketiranjem” – ali to je besmislica. Članak 325. kao jednu od identitetskih odrednica navodi i boju kože – odvojeno od odrednice rase – no, ne misli se na razinu individualne osunčanosti, nego na činjenicu da unutar istih osnovnih rasa postoje podskupine različite boje kože (npr. europeidima će pripadati i Indijac i Norvežanin). Bljedilo tena kao rasistička etiketa imalo bi smisla jedino u svojstvu zamisli o inferiornosti bijele rase, što međutim u našem kontekstu nema baš nikakvog smisla. Ono što Glasnović tu radi je oblik obrnute frenologije: iz fiktivnih političkih uvjerenja ljudi derivira značajke fizičkog izgleda individualne razine (”AVNOJ face”), nastale pretpostavljenim devijantnim stilom života (uz bljedilo, tu su još i ”vratovi kao pet kuna”, ”dugi prsti od igranja video igara”, ”glave u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine”). To pripisivanje individualnih osobina fizičkog izgleda iskonstruiranom političkom uvjerenju retardirano je i maliciozno na preko nekoliko razina, ali nije prava riječ reći s tatom Breglecom – potrebna je također doza tendencioznosti i pravljenja se glupim – kako se radi o šovinizmu, rasizmu, ksenofobiji. Shodno tome, pogrešno je i govoriti o Govoru Mržnje.
Odlučio sam zaigrati rolu advocata diaboli ne zato što mi se brani Glasnovića – jebe mi se za njega, neka ga oderu i s maksimalne tri godine zatvora, dapače, baš bih i volio – nego zato što proširivanje definicije s uže šovinističke kategorije osnova skupnosti X1, X2, X3 itd., onako kako su nanizane u čl. 325., na osnove nekih drugačijih kategorija, Y1, Y2 ili Z5, predstavlja presedan koji se vrlo lako može okrenuti u krivom smjeru. Danas ćemo tražiti da sudac osudi Glasnovića zbog Govora Mržnje u smislu Kaznenog zakona – ne zamarajući se detaljem da je Glasnović zapravo napravio drugačiju vrstu svinjarije, s drugačijim osnovama za stavljati mu pravno soli na rep – a sutra će onda neki drugi sudac, pozivajući se na iste one ”kakve druge osobine” za koje zakon otvara pravnu mogućnost, jedva dočekati zbog Govora Mržnje kazneno osuditi ovog ili onog frljića na kojega će nadležni monsinjor baciti fetvu da tobože po konfesionalnoj osnovi mrzi, skrnavi i vrijeđa katolike, ili bilo koji važeći karamarko anatemu zbog toga što je ispoljio gađenje i prezir spram političkih stavova poput Glasnovićevih ili se smijao vladajućim svetim doktrinama Domovine.
Dobro, naravno da nije analogija čim frljići ne pozivaju na pendrek, suzavac i izgon iz države, ali znamo i da fundamentaliste to ne sprečava u drečanju o poticanju na nasilje i mržnju spram njih, čim im se ne dopusti da svima diktiraju obavezan ton. Jesmo li se stvarno spremni uzdati u nečiju sposobnost prepoznavanja da se pri izašlosti iz taksativnih okvira svejedno ne radi o istome? U smanjena područja crnog na bijelom i povećane prostore suđenja prema savjesti svakog pojedinog hrvatskog suca?
