piše: Đurđa Vukelić Rožić
Danijel i Zdenka odlučili su obnovljeni čamac odvesti na otok Krk i usidriti ga u blizini svoga apartmana. Još samo nekoliko godina do odlaska u njemačku mirovinu! Polako su se selili natrag u domovinu, to su bile psihičke pripreme za veliku promjenu u životu obitelji. Danijel je mnoge besane noći provodio razmatrajući i osmišljajući najbolja rješenja za sve. Za Zdenku, bila je to dobrodošla promjena. Prihvatila je činjenicu da su njihova djeca odrasla i samostalna, na nekakav začudan način vraćen joj je njen vlastiti život ali i onaj sa Danijelom, jer tako je sve počelo. Njih dvoje kontra svita!
Zdenka je voljela more, na Krku je živjela njena mlađa sestra s obitelji. U Baškoj su nekada davno njeni roditelji imali stan, u Zvonimirovoj ulici. Vrlo upečatljivo sjećala se pogleda s prozora svoje i sestrine sobe. Slagale su svoje lutkice na prozorsku dasku kamenog zida kuće debljine najmanje pola metra a u pozadini se plavilo more i pogled na otok. Pred polazak u osnovnu školu, njen otac, liječnik, dobio je premještaj u lijep moslavački gradić gdje su imali svoju kuću, povrtnjak i voćnjak. Zdenka se zaljubila u ravnicu. No, ljubav za Kvarner nikada nije minula. Zato se veselila povratku. Tješila se, Krk ima zračnu luku, djeca će dolijetati k njima poput ptiča. Oni će njih posjećivati. Uostalom, voljeli su duge vožnje u ugodnom automobilu, pričali bi satima, bili svoji. Kuća u rodnom selu njena supruga u unutrašnjosti također je bila gotova. Prošle godine zasadili su voće i grmlje, uredili okućnicu. Kako su njihova djeca stasala pa i odrasla, Zdenka i Danijel imali su sve manje obaveza. Sva ona jurnjava, strka, beskrajni popisi i rasporedi pod magnetićima na hladnjaku, tko, kako, kada? Vožnja djece na plivanje, odlazak u hrvatsku školu, instruktor matematike dolazi tada, tko će kuhati ili će svi zajedno skočiti na večeru u obližnji restoran? Naručiti nešto iz kineskog restorana? Ili pizzu? Na brzinu pripremiti nešto iz zamrzivača? Zdenki se bolje isplatilo raditi prekovremene sate nego trošiti tri sata dnevno na kuhanje. Ipak, nekoliko puta tjedno, ona ili Danijel, kako je tko mogao ukrasti vrijeme od obaveza, kuhali su domaću hranu. Bio je to život pun movinga i kompromisa i oni su ga voljeli.
Kada su veoma povoljno kupili polovni čamac, a prestali su raditi u fušu, vikende su provodili uređujući ga. Bila je to poveznica, nešto što će odvesti kući, kao i namještaj i niz drugih stvari koje su bile sastavni dio njihova života. Prijatelj Marko će ih preseliti svojim kamionom. Bože, što bi bio život bio bez prijatelja, a naročito u tuđini, razmišljao je Danijel? Dok je rašpala staru boju s brodice, Zdenka je pjevušila Oliverovu „Nadalinu“, a Danijela je zabavljao njen uporni i gotovo neoprostivi optimizam. Bila je to jedna od onih važnih osobina koje je obožavao na njoj. Njen način razmišljanja bio je melem za njegove brige i oprez u svemu, kao i spremnost da prošlost ostavi iza njih i smjerno gleda unaprijed radujući se novim izazovima.
Više od trideset godina obitelj Tomašić živjela je u trosobnom stanu na trećem katu, u dugom nizu zgrada. Bio je to lijep obiteljski dom. Već dulje vrijeme poznat je iznos njihovih budućih mirovina, ukoliko se zakon drastično ne promijeni. To što je neki novi samozvani Nostradamus, iz niza nokopmoniranih proroka govorio na društvenim mrežama, o opadanju , standarda radnika u Njemačkoj, na to se nisu obazirali. Oni su uvijek bili skromni, jednostavni, pošteni i marljivi ljudi. Pomisao na njihovu budućnost u domovini ih je grijala i nosila dalje. Nekoliko kokica i pijetao u voćnjaku, patke u dvorištu s jezercom. Povrtnjak, cvjetnjak prepun ruža. Odavno su naučili, za sreću ne treba mnogo.
Svoj unajmljeni stan u Njemačkoj lijepo su uredili. Veliki kauč na izvlačenje za drage goste iz domovine, udobne fotelje, ogroman televizor, veliki stol u blagovaoni govorio je o bogatom društvenom životu. Tomašići su mnoge nahranili, i to s ljubavlju. Kada bi Danijelova majka pokazivala fotografije suseljanima, i to s ponosom, bilo je za očekivati da im poneka zlonamjerna dušica zavidi, na primjerice, podnom grijanju. No Danijel je odavno znao, ako se posve neizazvani, jogunasti ljudi takmiče s tobom, ne čekaj da odrastu, napusti utrku s osmijehom. Zlobnici tako ostaju sami posred polja s reketom ili palicom u ruci. Ta slika mu je često izmamila osmijeh. Znao je, ako dovoljno dugo sjediš na obali rijeke, vidjet ćeš kako voda odnosi tvoje neprijatelje. I tvoje teške misli, dodala bi Zdenka. Jer, iza otvorenog neprijateljstva i jala često stoji nešto nevažno. Sjećanje na (ne)zgodu iz djetinjstva ili pomisao, koliko bi lakše bilo održavati i čistiti kuću bez nesretnog grijanja na drva, sav taj nered! Zavidjelo im se na čestim izletima, na dostupnosti svjetski poznatih muzeja, akvarijuma, vrtova, dvoraca, Rajne i svega što nudi, višemilijunski, veliki razvijeni europski grad. Zašto ne radovati se, već zavidjeti prijatelju, susjedu?
Svakim dolaskom kući iz Njemačke, dovezli bi puni automobil stvarčica i igrački za svoju rodbinu i njihovu djecu pa i unučad. Tako su dokazivali da je odlazak bio dobar izbor, ali i sačuvali gnijezdo za povratak. Poput roda, vraćali su se na staro ognjište. Vrijeme koje su provodili prikupljajući stvarčice po dućanima, marketima, mallovima i sajmovima za svoje najdraže, usrećivalo ih je, mislili su na stričeve, ujne, roditelje i ostale drage ljude. Kao da su zajedno u šopingu i razgledavanju grada. Ono što domaći nisu znali, oni su zapravo uvijek bili dijelom njihovih života. Razgovori za doručkom o ovom ili onom znancu, školskom, novosti u selu, nečija smrt bi ih rastužila. Danijel i Zdenka, priznali to ili ne sami sebi, nikada nisu otišli iz svog rodnog kraja.
To ljeto, vukuči čamac na Jadransko more, po prvi puta bračni par je putovao sam. Njihova kći Marina i sin Filip ostali su u svom gradu. Marina je dobila odličan posao pomoćne menadžerice u velikoj robnoj kući, ljubila je Franza i mladi je par krojio planove za svoj vlastiti zajednički život. Franz je bio autolimar po struci, zaposlen u velikoj tvornici automobila. Vođa smjene, vrijedan i ambiciozan mladić. Zabavljali su se više od godinu dana, i imali ozbiljnu vezu. Za Danijela je to značilo, osim što je bio svekar, sada če uskoro postati i tast. Još jedna uloga u životu. No, istovremeno, pomalo razočaran, počeo je shvaćati da se ona davno planirana, gotovo kraljevska vjenčanja za sina i za kćer, koje je želio napraviti u selu neće dogoditi. Znao je, tradicija je bledjela među mladim generacijama, milenijalci i mlađi su pametniji, realniji od svojih roditelja. Starinski običaji i njegova želja da ih se pridržava ipak je tinjala u njemu. Stari muškarci su govorili, neka selo pamti dan kada je gazda (Danijel Tomašić) ženio sina! Vremena se mijenju, tješila ga je Zdenka. Novac za skupo vjenčanje pametnije je darovati mladom paru, za lakši početak. Jer, istini za volju, oni nisu milijuneri.
Mada je kao školarka svake godine bar dva mjeseca provodila u Moslavini, kod djedova i baka, stričeva, teta, ujni i prijatelja, mada je u Njemačkoj pohađala hrvatsku školu, Marina je sebe doživljavala i poistovjećivala s njemačkom kulturom i načinom razmišljanja. Imala je svoje prijateljice s kojima je išla u školu, bile su sastavni dio njenoga djetinjstva i odrastanja. U vrijeme boravka u Hrvatskoj družila se sa sestričnama, rođacima, susjedicama, igrala se sa seoskom djecom. No, to su ipak bile tanke veze. Kako je život donosio promjene, tako je i Marina sve više pripadala civilizaciji u kojoj se rodila. „Ona nije naša“, konstatirala je susjeda Kruhekica na veliku bakinu žalost.
Marina je bila vrijedna, poduzetna i nadasve vesela djevojka. Neustrašiva. Na život je gledala s mnogo optimizma, kao njena majka. Svojim lijepim plavim očima prepunim sjaja blistala bi radošću koju su ljudi voljeli. Kroz godine, morala se izboriti za svoje pravo na izbor, a ne biti lutkom koja će u izlogu očeva i majčina života, igrati ulogu koju su za nju stvorili. S dobrim namjerama, kako bi svi bili sretni, jasno. No, to nije bilo to. Čitala je knjige o samopomoći, znala je da udaja za Franca ne smije značiti spasonosni bijeg od roditelja. Bunt i odupiranje autoritativnim starcima mora izvesti samostalno, sa što manje patnje i uvreda. Pristojno i kulturno. Morala je naučiti voljeti roditelje iz neke posve nove perspektive. Odrastanje uopće nije jednostavno, konstatirala je. Trebala je prije svega izgraditi sebe, a to nije lako. Znala je da će joj se život sastojati od kompromisa. Znala je da će osnovati obitelj u svom njemačkom gradu, i po svaku cijenu izbjeći Uskrsne i Božićne blagdane, i poneke slobodne dane sklupčana na zadnjem sjedalu automobila na putu za Hrvatsku! Toga je bilo dosta! Svaka čast svima i svemu. I za to je trebala velika hrabrost.
Danijel je počeo shvaćati što se događa. Njihova najljepša kuća u selu, građena i prigrađivana tijekom niza godina, bila je smisao njihova uzburkanog i stresnog života, tako su liječili svoju otuđenost i usamljenost udaljeni tisuću kilometara od svoga mjesta, svojih ljudi. Teško shvatiti onomu tko se od svojih korijena nije odvajao. Pripadnost je veoma snažan osjećaj, trebalo se boriti s tim.
Čamac ispred njihove kuće u selu bio je atrakcija. Svaki prolaznik, domaći čovjek, bilo pješice, biciklom, traktorom ili autom, parkirao bi na njihovu mostu i pošao ih pozdraviti. Znalo se, Tomašićevi će okrenuti janjca i odojka na ražnju kao što to čine svake godine! Njihovi ostarjeli roditelji, brojni rođaci, kumovi, stričevi i njihove žene, prijatelji, susjedi, svi su dobrodošli. Pleme, kako ih je odmilja zvao, bit će opet na okupu. Stolovi i klupe vrvjet će domaćom riječi.
***
Godinu dana pred mirovinu, njihova unučad rasla je u Francuskoj i Njemačkoj. Za njih će posjet djedu i baki na selo biti poput putovanja u povijest, u vremenskom stroju, razmišljao je Danijel, sjedeći na verandi njihove kuće. Bio je neobično tih i zamišljen. Osjećao je težinu u rukama. Po prvi put u životu zabrinuo se nad svim što treba u sljedeća tri – četiri dana učiniti, pa odjuriti na more. Gotovo kao nekakva kazna, bio je taj put na more. Tamo treba očistiti apartman, malo se provozati čamcem, urediti sva plaćanja, družiti se sa susjedom koja čuva i iznajmljuje njihov apartman. Valjalo je smočiti stražnjicu u moru i onda mirno ležati na pijesku. Teško je podnosio vrućine ljeta i svrčanje suludih cvrčaka oko njega. Najteže od svega, bilo je to izležavanje na plaži. To mu nije imalo smisla.
Još jedna godina, možda najdulja u životu, i tada će se zauvijek vratiti u svoje selo, sada već mali grad. Ima li smisla od djece očekivati da potroše dane i dane na putovanja, da bi provela nešto vremena na prostoru na kojem ne žele biti? Možda će apartman na moru olakšati stvari, možda je Zdenka ipak u pravu? Večer prije odlaska podružio se s prijateljem Tonijem.
– Danijele, nekako si tih večeras?
– Ah moj Tone, razmišljam …
– Gledam te, ne grizi se. I mi koji smo ostali stalno razmišljamo i snatrimo, jesmo li trebali i mi poći trbuhom za kruhom. Koji kruh ima više kora?
– Znaš, čini mi se da samo jedan uvjet nisam uzimao u obzir. Sve drugo jesam. Samo sam jedno zaboravio.
– Znam, djeca će odrasti i poći svojim putem. Ti ćeš ostarjeti. U silnim brigama i stvaranju egzistencije za obitelj, to smo svi skinuli s uma. Bilo je teško, pa onda misliš, još ovo za djecu, pa još ono za djecu. I onda, iznenada, oko tebe sve vrvi od života a ti se pitaš, kuda je odlejtelo vrijeme. Dođe na isto, Danijele, mi ovdje, vi tamo…
– Ne znam… što sam stariji, to sam zabrinutiji.
– Čuj, nakon to malo vina nije da nosim ružičaste očale, no pogledaj koliko si ostvario! Ti i Zdenka imali ste svoje ciljeve, raširili jedra… Bavili ste se svojom djecom, izrasli su u krasne i odgovorne ljude. Nema veće radosti. Zdravi ste, uskoro se vraćate, imate ljude koji vas vole i poštuju. Nije sve u materijalnom, no dobro je ako je čovjek donekle osigurao starost.
Potom je, pažljivo ustao sa stolice, stajući na protezu. Domovinski rat uzeo mu je sina. Izgubio je nogu. Sam živi u skromnoj kućici na kraju glavne selske ulice, gotovo u šumi. Pripadala je roditeljima njegove pokojne supruge. Ružica je uletjela u minsko polje spašavajući krave, pri posjeti svojoj sestri.
Danijel je uzeo Zdenku za ruku, prošetali su glavnom ulicom. Od lanterne do lanterne, pločnikom dolazile su im ususret i potom napuštale ih njihove sjene. I one zagrljene. Zdenka je bila nasmiješena, činilo se sretna, opet mlada. Ona je bila njegova snaga. Gledajući ga s odsjajem zvijezda u očima, tiho je pitala:
-A da malo preuredimo kuću i izdajemo sobe, kada se vratimo? Ono, pansion? Seoski turizam? Možemo udariti reklame i skupljati posjetitelje u našoj tvornici i u agencijama u gradu. Možemo se predstaviti kao točka odmora na putu za more. Sve možemo… sve što pomislimo… Ima još života u nama, glavno da smo zajedno, u akciji. Onako sitna stisnula se u njegov zagrljaj:
– Usput, tridesetu godišnjicu braka možemo slaviti u Francuskoj! Filipovi tast i punica su nas pozvali na feštu. Oni slave 35 godina braka samo dva dana nakon nas. Krasni ljudi, sa svojim brigama i nadama, izborima. Dobri roditelji našem sinu i unucima. Dobri, vrijedni ljudi…
– … poput nas?
– Upravo tako. I da, Filipova punica, pozvala se k nama na bar tjedan dana, sa suprugom. Morala sam obećati da ćemo ih smjestiti u djedovu klijet u vinogradu. Želi hodati po brjegovima, brati gljive, uživati u krajoliku, povezati se sa starim načinom života…
– Onda ćemo morati urediti klet, čim se vratimo. Ono, vodovod, kamin…
– Pomoćna radnica javlja se na dužnost.
– Liebe Frau, a koje su vaše kvalifikacije?
…
Kratki životopis Đurđe Vukelić-Rožić: Rođena u Vidrenjaku, Moslavina 1956. god., živi i stvara u Ivanić-Gradu od 1964. g. Objavljuje prozu, poeziju i japanske kratke pjesničke izričaje na hrvatskom i engleskom jeziku te kajkavskom narječju. Objavila je 21 autorsko djelo, za svoj rad primila niz nagrada i priznanja.