POJEDENI OSMIJEH

piše: Katarina Pavlović
31896_468950763175181_931468886_nJedan po svemu običan dan. Otvaram svoj profil na društvenoj mreži. Listam naslovnicu Facebook-a i ugledam status jedne žene. Išao je u smjeru kako je depresivna i traži pomoć, savjet. Već po samom statusu vidim da je loše. Potaknulo me to da u tu našu zatvorenu grupu, koja se odnosi na jedan sasvim drugi poremećaj, napišem svoje iskustvo depresije.

Šokirala sam se lavinom komentara, podrške, komentara punih iste patnje, željnih dodatnih informacija. U meni je bilo, a i sad je, toliko pomiješanih osjećaja. Stavila sam im svoju prvu kolumnu, svog iskustva depresije i većinom su to bile pozitivne reakcije.

Nije prošlo dugo, javila mi se i ta gospođa. Kratko: „ Pomozite!“

U meni se sve grčilo, vratila su mi se sjećanja na mene u mojim najgorim danima. Naš se razgovor nastavio, ali ona je jedva riječ, dvije pisala. Prevrtjela sam u glavi sve scenarije, pokušavala ju maksimalno savjetovati da potraži pomoć. Kada sam je upitala da mi kaže kako se osjeća od 1 do 10, njezina poruka je stigla nakon dugo vremena i pisalo je samo kratko: „ 1!“

Naježila sam se, jer znam što je meni bio 1 na toj ljestvici. Tihim riječima podrške dala sam joj do znanja kako nije ona kriva i da potraži što prije stručnu pomoć. I uspjela sam u tome. Sada čekam da mi javi neku lijepu vijest. Želim joj svu sreću ovoga svijeta. Znam da će joj trebati…

Sjedim nakon toga, gledam u mobitel. Čitam komentare, a u meni nešto peče. Negdje u sredini. Duša valjda. Sjetila se moja duša kako smo patile. Na trenutak kao da sam mogla dotaknuti tu bol, osjetiti  svoje nepomicanje iz kreveta. Na trenutak.

Tu znam da me nema, da sam dobro. Čak i kada na bolan način oživim te situacije, one me nemaju jer sam  ih razriješila. Priznajem da imam dijagnozu. Priznajem da sam bila loše.

Isto tako, ne želim to nikome. Ima ljudi koji vjeruju da znaju sve, samo jer su to pročitali negdje. Mislila sam i ja tako pa mi je život dao test, a to pročitano, sve te informacije, bile su samo baza. Toliko materijala sam pripremno imala, a jedino što sam znala  naslov  je testa.

DEPRESIJA

I ostane tako prazan papir. U životu prvo dobiješ test, a onda lekciju. Nikada  više nisam dozvolila da o nečemu sudim samo zato što to znam informativno jako dobro, da uvjeravam sebe i druge: „Znam kako ti je…“

Ne , ne znaš kako mi je. Ne, jer nisi to prošao! I nemoj to proći nikada!

Empatija može uvelike pomoći. Uživiš se u situacije drugih. Samo ako je osoba jako osjetljiva, može se osjećati loše nakon toga. Jer će se ta negativnost situacije odraziti i na nju samu. Treba paziti čak i kod empatije.

Odmaknuta sam dvije godine od svog pada. Negdje u ovo vrijeme, 2014. godine, bile su magle pred mojim očima. Sada mi to vremenski djeluje udaljeno nekim svjetlosnim godinama. Tada mi je moj stari, „normalni ja“ život bio udaljen istim tim svjetlosnim godinama.

Psiha je zbilja čudo.

To su teško opisive situacije. Meni je u vrlo kratkom roku ona pojela osmijeh. Postala sam bezosjećajna prema svemu. Prestala sam biti gladna, žedna. Prestala sam imati potrebu za snom. Prestala sam biti sve što jesam i  to u roku od mjesec dana. Svaki dan se budiš gori.

Probudim se tako, u neko maglovito jesensko jutro, baš kao sad. U mislima ja ustajem. Prolazim kroz vrata, odlazim u kupaonicu, topla voda slijeva se niz moje tijelo. Smišljam kombinaciju, planiram što ću jesti. I onda otvorim oči i vidim obrise svoga zgrčenog, sve ispijenijeg tijela. Leži i dalje na krevetu. Samo pet dana prije hodalo je gradom nasmijano. Pet dana ranije!

Plašila me brzina mog propadanja. Ništa što sam o njoj znala, nije pomagalo. Jer su simptomi nicali svakih pola sata. Sve sam manje bila ja. Vrištala sam da mi pomognu. Zadnjim snagama vrištala da je kraj.

I bio bi, da nisam vrištala. Jer koliko god  sam imala podršku, toliko ta podrška nije bila svjesna ozbiljnosti situacije. Sve im je to prebrzo teklo. Čast izuzetcima!

Kakva ironija! Kad znaš što te snašlo, onda to trči maraton ispred svih tvojih saznanja. Bježi i ne stižeš ga. Kad ne znaš što te snašlo, onda ti trčiš maraton saznajući, a ona nikuda ne bježi.

Kad odluči da te posjeti, nećeš pobjeći. Imat će te, na ovaj ili onaj način. Nekoga malo, nekoga puno. Ali vodit ćeš borbu sa sobom uz razna sredstva kako bi nestala.

Pokušavam biti maksimalno smirena osoba, reagirati adekvatno u svim situacijama, ne dozvoliti  da se nerviram oko gluposti. Ali postoji jedna rečenica na koju pobjesnim, a  odnosi se na depresiju.

„Nemam ja vremena za to!“

Možda ti nemaš vremena za nju, ali ona za tebe itekako ima. Vjeruj mi! Zato nemoj nikada Svemiru reći kako ti nešto ne može ništa, jer ti, eto, nemaš vremena za to. Nikada to da nisi napravio, čovječe! Inat je on, pobrinut će se da ti dokaže da imaš vremena.

Suočavajte se sa sobom! Radite na sebi! Za sebe uvijek morate imati vremena… ma koliko izlizano zvučalo.

I ne dajte da vas jednog jutra, dok pijete kavu, a prve sunčeve zrake obasjavaju vaše lice, upita neki glas: „Imaš li možda sada vremena za nas?“

„Čuješ li tu tišinu? Čekala sam te sve ono vrijeme tvoje glasnoće i bježanja. Sada ti dolazim, pružam ruke i grlim te.“

Ne želim nikome te ruke. Lažu, ne znaju grliti. Ti zagrljaji peku i bole. U njima nema ljubavi niti volje…

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Katarina Pavlović
Katarina Pavlović
7 years ago

Poštovana, hvala na komentaru. Također pijem lijekove za štitnjaču već 6 godina, a imam tek 22g. Teško sam se s tom činjenicom ikada pomirila. Trebalo mi je dugo da to prihvatim. Trenutno sam super, ali zahvaljujući razgovoru sa stručnjacima i kombinacija lijekova. Uopće se tako ne morate osjećati, ja sam kreativnija nego ikada otkako sam to prihvatila i počela liječiti. Dakle no stress. I pokušati što prije kod stručne osobe, vratit ćete sebe sebi. Da se ne lažemo i sami cete puno morati uložiti u to vraćanje. ????

ksenija
ksenija
7 years ago

Postovana!
Krasan tekst!Sve istinito! Osjecam se upravo tako.
Kako si nedostajem ona prijasnja ja,puna volje i elana za rad, novih ideja. A sada bez kreativnosti koja mi je toliko potrebna na mom posu. Nemam volje za pisanje novih projekata, nemogu se koncentrirati a nove ideje nedolaze.
Vec sam ove godine izgubila jedan veliki projekt.Samoj sebi govorim da se priberem ali to je tako tesko. Samo zelim leci i pokriti se preko glave. Ne mogu vjerovati da cu citavi zivot piti tablete za stitnjacu i ovako se osjecati!