piše: Nataša Pecić Janković
Prije dvije i pol godine ostala sam sama i jedini izlaz u svijet bio je onaj virtualni. Vjerovala sam svima i svakome. Nisam imala pojma da u virtualnom svijetu možeš biti ono što želiš, a što nikada nisi mogao biti. Problem je bio što sam ja bila ono što jesam. Tako sama i ranjiva upadala sam u mrežu.
Sve je dobro dok je virtualno, dok se ne dođe do granice upoznavanja, a to sam izbjegavala. Bojala sam se ljudi. Bila sam preiskrena u razgovorima, a nitko od njih nije bio iskren prema meni. Sve su to greške koje čovjek plaća, nekada dragocjenim vremenom, a nekada osjećajima.
Pridružila sam se raznim grupama; rastavljeni, samci… da ne nabrajam, previše ih je. Nisam željela upoznavanja niti susrete. Željela sam se opustiti, zaboraviti, nekome se povjeriti.
Počele su prštati poruke u inbox. Bile su to svakojake poruke, od ponuda za brak, do onih mazohističkih i jako perverznih. Ego mi je rastao, jer sam se osjećala poželjnom. To su bila ustvari samo slatkorječiva slova kojima se služe muškarci u virtualnom svijetu s namjerom da se domognu ranjivih i emocionalno ubijenih žena To su fejkeri ili lažnjaci, kako bih ih ja opisala, s lažnim profilima i slikama.
Facebook, twitter, svaki od njih nosi dozu laži i prevare. Bezosjećajnost je na prvome mjestu. Šalama i šaljivim slikama pokušavala sam pobjeći od stvarnosti i to mi je bio jedini cilj. Tek kada upoznaš nekoga, kako ja kažem “licem u lice”, onda možeš razgovarati iskreno, naravno ako želiš i možeš. Previše je na tim mrežama uljepšavanja. Ja to gledam ovako; zapakirano i prekrasan papir s prelijepom, bogato ukrašenom mašnom, a kada odmotaš i pogledaš – razočaranje. Nema objašnjenja za neobjašnjivo.
Gledajući sada, internet i društvene mreže bile su mi jedini izlaz u svijet. U to sam se vrijeme povukla od svih i svakoga. Na mene su djelovale kao droga. Tražila sam još više društvenih mreža i stranica za upoznavanje. Nitko mi nije mogao nadomjestiti razgovor s kolegicom na kavi ili šetnju u predvečerje, osjećaj prisutnosti da se nalazim negdje i da ne mislim na svoju ranjivu prošlost. Prestala sam biti ono što nisam i postala samosvjesnija. Jednostavno sam se na neko vrijeme povukla, izbrisala sve i naviknula na svoju samoću. Ne očekujući ništa, odlučila sam promijeniti sebe i naučiti živjeti sama. U tome mi nitko nije mogao pomoći, a pogotovo ne virtualni prijatelji. Taj dio morala sam raščistiti sa sobom.
I uspjela sam! Zašto uzaludno trošiti svoje dragocjeno vrijeme na neke nepoznate ljude koji te trebaju samo da im podigneš ego? No, to nije bilo dovoljno da se izoliram od toga.
Tek kada sam u potrazi za poslom otišla u drugi grad, dogodilo se zaboravljanje i prekid svih veza s virtualom. Shvatiš da samo ono što vidiš i osjetiš ima smisla, a ono virtualno da je puno laži i obmana. Taj svijet je za mene zaboravljena prošlost. Ipak, internetom i facebookom se služim isključivo iz korisnih razloga. Smatram da čvrstim i stabilnim karakterom kakav imam danas, ne mogu više pasti u tu zamku.
Jednu poruku upućujem ranjivim i tek napuštenim ženama. Nikada nemojte dozvoliti da vas netko zavede u svijet virtuale jer tamo nema ništa dobroga!
Više se posvetite sebi i svome izgledu! Ako treba, satima se spremajte, oblačite garderobu i šminkajte, a onda definitivno izađite prošetati!
Visoko podignute glave i ponosno, s osmjehom na licu.
Poučan je tvoj tekst Nataša a i zaključak kojim prepoznaješ da takav svijet nije za tebe. iz virtualnog trebamo uzeti ono što nas oplemenjuje i obogaćuje i dijeliti od sebe u tom i takvom svijetu ono što će obogatiti druge a što si ti upravo učinila ovim tekstom. Istina je da se i na samoću čovjek treba naviknuti. Koliko god da smo društvena bića mi smo i jedinke. Samoća može biti vrijeme predanja sebi, razmišljanja i promišljanja, stvaranja i kreativnosti što znači da je možemo iskoristiti na poseban način koji također ispunja ljudsku dušu bogatstvom.