ČINI LI ODIJELO ČOVJEKA

piše: Igor Matijašić
Taman kad sam se spremao napisati tekst o školskim uniformama koje polako ulaze u živote pojedinih učenika i koje bi ponovno trebale učiniti sve đake jednakim, kao naručene su mi pristigle rečenice moje prijateljice i kolegice Zrinke Ivanišević, učiteljice u jednoj osnovnoj školi. Iako sam najprije želio citirati samo njene pojedine misli, tekst me toliko očarao da ga prenosim u cijelosti. Dakle, piše Zrinka ovako:

Dajem učenicima uputu da rade u paru. Dječak iz zadnje klupe izjavljuje da ga djevojčica s kojom sjedi samo usporava i da će radije raditi sam. Zašto bi bio lošiji zbog nje kad može biti bolji, možda čak i najbolji? Djevojčica iz četvrte klupe dječaku pored sebe govori da će ona sve napraviti, a on neka samo prepiše sve od nje. On ionako nije u stanju riješiti niti jedan zadatak. Kako bi onda mogao pomoći njoj pri rješavanju ovoga? Koga uopće briga što ovi drugi ne mogu? Važan sam ja. Ako nisi kao ja, nemaš što raditi sa mnom.

U isto bi vrijeme njihovi roditelji željeli neutralizirati razlike među djecom. Htjeli bi im odjenuti školske uniforme kako bi se prikrile socijalne razlike, kako bi stekli osjećaj pripadnosti školi i zajednici, kako bi postali zajednica. Jasno, dovoljno je samo nositi jednaku majicu kao i svi ostali da bismo se počeli uvažavati. Čarobne majice našu će djecu učiniti boljim ljudima. Zaogrnut ćemo ih ruhom razumijevanja, strpljenja i obzira prema drugima jer valjda ako svi nosimo jednake majice, svi i jesmo jednaki. A najvažnije je, očito, upravo to: da budemo jednaki, a ne da budemo u stanju pružiti priliku različitima od sebe.

A roditelji i roditeljice, koji su uspjeli provesti u djelo još jednu od svojih bajkovitih ideja (nakon ozbiljnih elaboracija istih na mnogobrojnim kavama), zadovoljno će navući svoju markiranu suknjicu (ili hlače), sjesti u svoj skupi automobil, popraviti svoju skupocjenu šminku i odvesti se na svoje uvaženo radno mjesto (koje se uvijek čuva za one „jednakije″, a možda i „najjednakije″).

Svi mi koji smo pohađali školu u prošloj nam državi iteakako dobro pamtimo plave kute, crne šlape (od milja zvane zepe) i još tisuću drugih detalja tako karakterističnih za đačko vrijeme. Time se nastojala i gotovo uspijevala suzbiti svaka različitost (uostalom i samo društvo bilo je građeno na sličnom načelu). Nije se uopće znalo tko nosi markiranu odjeću, a tko zbog siromaštva nema tu mogućnost, niti je to bilo uopće važno.

Može li se to napraviti i ponoviti danas?

Školskih odora zasad nema u puno škola, no sve se više o njima govori. Ankete i upiti među roditeljima pokazuju da bi mnogi od njih prihvatili mogućnost da djeca odjenu školske uniforme (nikako ne ponovno plave kute!) koje bi nosile logo škole, a samim time bi djeca bila privrženije mjestu na koje svakodnevno dolaze. No, postoje i oni koji su žestoki protivnici takve ideje, smatrajući da se time apsolutno guši dječja kreativnost, mada se pod tim pojmom danas zaista provlači svašta.

Ipak, ono što je puno važnije od pretvaranja učenika u jednobrazne pripadnike pojedinih škola jest upravo ono na što upozorava Zrinka – poticati djecu da prihvate različitosti i da pomognu onima kojima je pomoć zaista potrebna.

U moru prekrasne djece kojima se možda i premalo bavimo, postoje i oni čija je surovost naprosto zabrinjavajuća.

Naravno da je sličnih situacija bilo i u prošlosti, no nekako je općenit dojam da se radilo o mnogo manjim količinama. Današnja okrutnost kojom barataju pojedini mališani tjera na brzopotezne reakcije koje vrlo često izostaju.

Pritom, prebacivanje loptice odgovornosti nikako ne rješava probleme.

Svi naši osnovnoškolci, da iskoristimo onu poznatu misao, ne moraju postati odlični učenici, ali mogu postati odlični ljudi.

S uniformama ili bez njih…