piše: Igor Matijašić
Nogometaši Dinama doputovali su u Norvešku gdje će pokušati protiv Rosenborga obraniti prednost stečenu u Zagrebu (2:0) i dohvatiti toliko željenu Ligu prvaka.
Dok su čekali avion koji će ih povesti na „put snova“, novinari su pokušavali uhvatiti posljednja razmišljanja trenera i igrača uoči velikog susreta koji može „ubrizgati“ iznimnu financijsku injekciju klubu iz Maksimira.
Možda i nesvjesno, mladi dvadesetdvogodišnji veznjak Dinama Amer Gojak izrekao je i najveću istinu: „Ovaj grad, klub i navijači zaslužuju Ligu prvaka i potrudit ćemo se dovesti je u Zagreb.“
Upravo tako – hrabro, respektirajući protivnika, ali svjestan i snage svoga kluba prenio je u potpunosti razmišljanja suigrača iz svlačionice.
Zagreb definitivno zaslužuje vidjeti Ligu prvaka, ali onu u kojoj Modri neće biti tek prolaznik ili „kanta za napucavanje“…
Zaslužuje hrvatska metropola vidjeti ponajbolje svjetske igrače jer su se upravo iz Dinama u Europu otisnuli mnogi igrači koji su ostvarili iznimne karijere u bogatim klubovima. Lista tih igrača kroz povijest je impresivna, a kruna svega jest podatak da je najbolji svjetski nogometaš Luka Modrić mnoge značajne utakmice (koje su mu otvorile put ka Totenhamu i, kasnije, Realu) odigrao upravo u Dinamu.
Ne treba se naravno ni vraćati u prošlost i dodatno isticati činjenicu da je u maksimirskim vitrinama jedini europski trofej (Kup velesajamskih gradova iz 1967.), ne treba ponovno apostrofirati činjenicu da su u Zagrebu ne tako davno padali i mnogi europski velikani, već samo treba ponoviti i ukazati na donedavne bolne brojke – u posljednja dva nastupa u Ligi prvaka Dinamo je odigrao 12 utakmica i zabilježio 11 poraza! Takva statistika nije ono što bi bilo koji navijač mogao prihvatiti, posebno ne izbirljiva zagrebačka publika koja itekako poznaje nogomet.
Stoga, upravo ova Bjeličina momčad nekako budi nadu da bi se ta slika momčadi (koja je pred „velikim dečkima“ iz novčano moćnijih klubova osuđena na neuspjeh) itekako mogla promijeniti. Dodatni razlog optimizmu leži u činjenici da su upravo oni izborili toliko očekivano „plavo proljeće“ nakon (pre)dugo vremena.
I sama atmosfera je nekako drugačija – nema više „povijesnih“ utakmica nakon kojih padaju glave, nema više euforije i histerije, već se sistematično i odmjereno pristupa svakom protivniku.
Štoviše, nema više ni uobičajene kuknjave ako neki igrač ne igra.
Otišao je Šunjić? Igra Moro. Nema Theophila? Tu je Perić! Olmo je na korak do odlaska? Zamijenit će ga Majer…
Uvijek postoji opcija B kao i u svim ozbiljnim momčadima!
Upravo ta ozbiljnost, svjesnost da se baš uvijek mogu nadograđivati i treningom ispravljati nedostaci nekako budi nadu da bi se Dinamo mogao vratiti kući pjevajući i da bi ovo mogla biti itekako zanimljiva međunarodna nogometna jesen u Zagrebu.
Ili kao što bi to do kraja „ogolio“ Amer Gojak:
– Idemo u Norvešku kao da je 0:0, treba što prije zabiti gol i završiti posao.
Ajmo Dinamo, dovršite posao jer Zagreb to zaslužuje…