Anđelka Korčulanića
Od Harpija branim te pjesmom.
Oštar vjetar ne može ti ništa,
uzalud se diže i prijeti
besmrtnom kapetanu indijske lađice
usidrene u meni.
U mojoj si pjesmi, ne možeš umrijeti.
Kroz prozor mjesečine uranjam
u bonacu tvojih snova,
repom sirene vrtloge stvaram,
ja, zlatousta pletilja mreže od stihova,
ljubavnim zovom iz tritonove trube
tišinu kasne noći param
ili šapćem, vrele riječi rabim,
na meki ležaj od crvenih algi,
pod providan baldehin meduze
svilenim te prstima vabim.
Vabim te bez riječi, skladom pokreta,
tisućom sjajnih ljuski, tisućom ogledalaca,
(u njima tisuću tvojih je lica),
kosu prepuštam struji mora,
lelujanjem oko golih grudi
maštu nek´ ti golica.
Kad vrijeme nagrize dno tvoga broda
i do grla ti se popne navrla hladna voda,
ne boj se.
Sklopi oči i nasmiješen se sjeti;
u mojoj si pjesmi,
u mojoj pjesmi ne možeš umrijeti.