piše: Marija Kukić
Sjedio je svakodnevno na napola porušenim kamenim stubama staroga dijela grada.
Ni ljetne zapare, ni sunce što nemilice prži, ni studen što se uvlači u kosti, ni ledena kiša, ni olujni vjetar… nisu ga mogli spriječiti da zauzme ‘svoje’ mjesto, tu na tim oronulim kamenim stubama koje su izgledom sličile njemu – starcu duge sijede brade, ispucanih ruku, izboranog lica, ali mladenačkog duha i zvonkoga glasa.
Izuzev staračke mudrosti i stare dotrajale violine, ništa više nije posjedovao.
Nije on poput diva Regoča bio nezaposlen. I nije poput Regoča brojio kamenje grada Legena. Nije ni brojio kamenje na stubama svoga grada. Nije ni on bogzna što radio, ali rado je bio na usluzi ljudima koji su dolazili u grad kao turisti ili kao tragači posla.
Starac David svakog posjetitelja dočekao je pjesmom i svirkom i poželio mu dobrodošlicu. Bilo je uhu ugodno upijati nježne zvuke violine. Neki su se ‘mašili’ u džep i nagradili ga kovanicama ili papirnom novčanicom na čemu im je bio izuzetno zahvalan. S mnogima je i porazgovarao.
„Dobar dan, starče! Kakvi ljudi žive u ovom gradu? upitao je jednom prigodom smrknuti mladić. „U mom gradu“, nastavio je mladić, „žive samo zli, pokvareni, sebični, zlobni, zavidni ljudi.“
„I ovdje, sinko! I ovdje! I u ovom gradu žive jednako tako zločesti ljudi“, odgovorio je starac.
Mladić se još više smrkne i pomisli:
„Napustio sam svoj rodni grad, svoj dom, svoje ostarjele roditelje, rođake, prijatelje… u nadi da ću ovdje sresti dobre ljude. Kad tamo, došao sam u grad u kojemu ne žive dobri ljudi.“
Nešto kasnije starcu se obratio drugi mladić. Veseo, nasmijan, skakuće poput laneta, te se i on obrati starcu:
„Starino moja, dobar ti dan! Možeš li mi reći kakvi ljudi žive u ovom gradu? Znaš, u mom gradu žive dobri, veseli, pošteni, plemeniti, nesebični… ljudi.“
„ I ovdje, sinko! I ovdje! I u ovom gradu žive jednako dobri ljudi kao i tvom gradu“, odgovorio je starac.
Mladić se još više razveselio i pomislio:
„Baš dobro! Živjet ću u gradu dobrih ljudi. Tako sam sretan zbog toga!“
Ovaj razgovor između starca i dvojice mladića slušala je iz prikrajka jedna žena. Nije se mogla načuditi starčevim odgovorima. Nikako joj nije bilo jasno kako u jednom gradu mogu živjeti samo loši ili samo dobri ljudi. Upitala je starca:
„Zašto si ti dvojici mladića na dva potpuno jednaka pitanja dao posve različite odgovore?“
Starac je na trenutak odložio violinu, počešao se po proćelavoj glavi, pomilovao svoju sijedu bradu, pogledao u ženu i mudro odgovorio:
„Ljudi su onakvi kakvim ih mi vidimo, kako ih srcem i dušom doživljavamo. Ljudi su onakvi kakvo je i njihovo srce. Ljudima dobrog srca sve će izgledati lijepo i dobro, a onima s gorčinom u srcu, svijet će biti opak i zao. U ljudima vidimo ono što u vlastitim srcima nosimo.“
A zašto je to tako? B. Pascal je pokušao dati odgovor na ovo piranje: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje.“
- S. Za nastanak ove priče nadahnula me nakon jedne nedjeljne mise propovijed našeg kapelana. Zahvaljujem mu na tome!
20.9.2016