Mirko Popović
Prepoznaješ li, nečim, onog sebe
izvan rasutog življenja, izvan vremena?
Gledaš li s neke razine ono što je ostalo
od zemaljske riječi, ciljane večernje šetnje
sa spoznajama protraćenih mogućnosti?
Da možeš osjetiti, čuti, vidjeti zvuk, bol,
bît, smijeh, iluzije akorda koje su ti usrećivale
život zemni; da možeš skupiti ono
što kiše su isprale i istisnuti riječi
koje su u zimnoj studi neizbrisivo zaspale,
pitao bi zašto? U ime čega ti budē stoljeća,
kidaju tišinu i grm, cvijet i trn iz kosti izrastao.
Da prepoznaješ s neke razine vječnosti
nabrekle vene i znoj homosapiensa što ti uzglavlje
tisućljetnog praha i tragove melje
brektanjem jutarnje elipse, usipa u dnevne listove,
žamoreći o epohalnom otkriću još jedne nekropole,
zasigurno bi se usprotivio ljudskoj pomami-opravdanosti,
skicama koje ti novim cestama kidaju vječnost sna,
ranjavaju spokoj šumskog lahora,
u kamen urezuju izraz tvojih očiju koje su
zadnji put gledale kako istječe tvoje vrijeme,
neosvjetljeni mrak od praiskona,
i kako je surova indiferentnost ljudska
dok hladnim objektivom bilježi:
u prvi plan daj (kamene) grudi, a ovamo
ossa cranii (u drugom planu nek ostane
pustopoljina).
Osim faktografskih beznačajnosti još ništa
ne znaju o tebi, kao ni naša braća iz ljudske rase
jer škrti su na riječima, posebice kad bleje
u dobro očuvane kosti i oblik očne duplje.