piše: Igor Matijašić
Dugi sam niz godina radio u Ivanić Gradu, jednom prekrasnom malom gradiću koji ima dušu i koji me prihvatio kao svoga. I sam obožavam taj grad i često mu se vraćam budući da sam tamo stekao mnoštvo prijatelja i poznanika. Već po lijepoj tradiciji, prije početka svake školske godine okupi se staro društvo (najviše iz učiteljskih redova) u nekom od ivanićkih kafića i prebire po sjećanjima iz ne tako davnih vremena. A lijepih uspomena je napretek…
Činjenica da se do spomenutog Ivanića od moje Bregane treba prevaliti čak 75 kilometara, ne stvara nikakav problem, kao ni u doba dok sam putovao kao učitelj. Srce je jače od svega…
Isto tako, već po nimalo lijepoj tradiciji, tijekom svakom ljeta dopre do mene neka strašna vijest o gubitku neke meni drage osobe iz ivanićkog područja. Iako sam itekako svjestan činjenice da vrijeme leti i godine neumitno gaze sve pred sobom, ipak se nikad neću moći pomiriti s činjenicom da više ne mogu vidjeti neke od svojih učenika.
I dan-danas mi se orose oči pri spomenu na mog Antonija, prekrasnog mladića s još krasnijim osmijehom pred kojim je bila blistava rukometna karijera. Vraćajući se kući s nekog slavlja, automobilom je sletio s ceste i zauvijek se preselio k anđelima. Rukometna lopta na grobu i rukometni turnir koji se svake godine odigrava njemu u čast samo su mali podsjetnik na njegov veliki sportski duh.
Taman kad sam se ponadao da će ovo ljeto biti izuzeto loših vijesti i da ću put Ivanića krajem mjeseca naoružan smijehom, kao grom iz vedra neba odjeknula je poruka o stravičnom ubojstvu. Baš na sam blagdan Velike Gospe prerano se ugasio još jedan mladi život.
Šturo novinsko ili policijsko izvješće, kao i obično, neće ništa otkriti osim golih činjenica – mladić D. O. (18) nožem je izbo 19-godišnjaka L. Č. u Parku hrvatskih branitelja u Kloštar Ivaniću u utorak oko jedan sat u noći. Uopće nema veze je li potonji nastradao zbog djevojke kao što je objavljeno, ili je razlog druge prirode, važno je da mladića više nema.
A Luka o kojem je ovdje riječ, od tog trenutka mi je neprestano pred očima. Još mi je svježe sjećanje kad je pristigao u našu učionicu. Da, bio je premješten iz druge škole, bio je etiketiran kao učenik lošeg ponašanja, no smatram da je jednostavno želio (baš kao i mnogi u njegovim godinama) samo privući pažnju i tražio je svoju šansu. Nije volio učiti, jedinice su se redale, a on se mirio s tim, kao da mu i nije zapravo stalo do uspjeha. No, usprkos svemu tome, usprkos mladenačkom buntu koji je iskazivao i nakon svog školovanja, nipošto nije zaslužio takav kraj.
Zaboga, pa bilo mu je tek devetnaest…
I stoga, mislim da je krajnje vrijeme da se zapitamo, u kakvom to vremenu živimo? Sigurno će se na noge sada dići pravobranitelji, sociolozi, psiholozi i ini „olozi“ koji se brinu oko sigurnosti djece te će svi zajedno pokušati dokučiti razloge ovoga svirepog čina i tražiti neka objašnjenja u godinama koje su iza nas. A to je zapravo potpuno nebitno! Ono što jest bitno je potreba da se svi zajedno okrenemo budućnosti i pokušamo napraviti sve da se takve stvari više ne dešavaju.
Cijeli život je bio pred Lukom, kao što je i cijeli život pred mnogim našim sinovima. Hoćemo li kao roditelji strahovati da se naše dijete ne vrati kući s nekog slavlja? Slavlja, hej!
Nebitno je također hoćemo li sve snage usmjeriti na preventivu ili represivni dio, važno je da pojedinci počinju bivati svjesni svoga čina i snositi odgovornost za isti.
Luku, nažalost, više nitko ne može vratiti. A čitav niz nekih drugih Luka imaju mnoštvo planova pred sobom prije nego doplove u sigurnu luku.
Potrudimo se svi zajedno da im to omogućimo…