Razmišljanja o SREĆI
piše: Igor Matijašić
Jesmo li, zapravo, sretni?
U razgovoru s djecom, prijateljima i poznanicima često, posredno ili neposredno, dotičemo upravo to pitanje.
Znanstvena istraživanja pokazat će da su Hrvati, kao i u mnogim stvarima, negdje na sredini ljestvice kad je sreća u pitanju. Na vrhu u tim su mjerenjima, naravno, skandinavske zemlje…
Ako je vjerovati istraživanjima, među zemljama EU od Hrvata se nesretnijima smatraju samo Grci i Portugalci (odmah ćemo se, dakako, utješiti i vidjeti da su na spomenutoj tablici slabije rangirani i naši susjedi – Crna Gora i BiH).
Znanstvenici navode i da je u sretnim zemljama (prema rezultatima istraživanja) mnogo ljudi odabralo opciju raditi samo pola radnog vremena kako bi mogli uživati u stvarima koji ih istinski vesele. Žele uživati u životu, žele imati više slobodnog vremena, ne žele raditi od jutra do mraka. Najsretnije države poput Norveške, Danske, Islanda, Švicarske idu upravo u tom smjeru.
Sad samo na trenutak pokušajte navedenu ideju povezati s projekcijom radnih mjesta u Hrvatskoj…
Ukazuje se, nadalje, i na to da su sretne one zemlje koje imaju povjerenje u vladu, vide boljitak u budućnosti i u kojima je prisutna najmanja nejednakost.
No, je li to zaista pravi ključ za sreću?
Smatram da je sreća je osobna stvar i svaki je pojedinac doživljava na svoj način. Posao, obitelj, unutarnji mir, uspjeh… – čitav je niz faktora koji odlučuju o našoj sreći.
Svega pet slova, a toliko velika riječ – sreća.
Nema formule ni definicije.
Ni ja nemam formulu…
Materijalni status? Položaj u društvu? Meni apsolutno nebitno…
Moja sreća je moja obitelj. Svaki mali trenutak nečeg novog čini me sretnim. Sitnice drugima toliko nevažne, a meni sve na svijetu…
Zajednička šetnja u kojoj pričamo o svemu i svačemu, objašnjavanje Marku nepoznatih riječi dok čita strip, odgovaranje Miji na sva pitanja koja ju muče, zajednička kavica s Anom i naših pet minuta…
I zagrljaj! Velik, iskren, svakodnevni…
Obožavam zagrljaje!
Sreća je i kad vidim, ko u starim kaubojskim filmovima, da pravda nadvlada nepravdu. I silno se borim za takve stvari jer me užasno smeta nepravda. Znam da ne mogu promijeniti svijet, znam da ne mogu ispraviti sve nedaće, ali se trudim učiniti barem nešto.
I jako sam sretan kad uspijem!
Sretan sam i kad čujem neku lijepu toplu priču malih ljudi (a ima ih toliko oko nas!). I suze radosnice se često pojave u kutu oka…
Sretan sam što me ljudi koji me istinski poznaju cijene takvog kakav jesam. Svim mojim manama usprkos!
Sretan sam što imam priliku stalno upoznavati nove ljude i provoditi s njima vrijeme kojeg svi, kao, nemamo dovoljno.
A zapravo je pred nama svo vrijeme ovog svijeta…
Zbog svega navedenog nije nimalo neobično kad me oni koji me sretnu vide stalno nasmiješenog i što na pitanje „Kako si?“ gotovo uvijek odgovaram: „Sve 5!“. Zato što sam zaista sretan i želim tu sreću dijeliti i s drugima…
Naravno da ima i „kišnih“ dana, ali nastojim da mi nikakvi loši utjecaji (kojih je, nažalost, sve više) ne uspiju na duže vrijeme pokvariti moj unutrašnji mir. I nastojim prenositi svoju pozitivnu energiju i na ostale.
Jer doista smatram da upravo sretni ljudi pozitivnom energijom mogu zakotrljati kamenčiće i pokrenuti prave stvari.
Tada će se i oni glasni (i toliko iskvareni) povući sami od sebe …
Za kraj ostavljam razmišljanje o pitanju iz uvoda uz često citiranu rečenicu jedinog našeg književnika-nobelovca: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“