DVA KORAKA NAPRIJED…

piše: Sandra Marelja Muić
Onim danima kada nas sunce počasti svojim zrakama, mogao bi se čovjek i nasmiješiti i reći: “U kakvoj smiješnoj državi to živimo, pa nikada nam nije dosadno.“.

Samo, više nema ničega smiješnoga, duhovitost se odavno povukla iz hrvatske javne retorike. Sama retorika mjestimično postaje zabrinjavajuća, kao relikt iz nekih prošlih vremena.

A i vani je toliko hladno da je vremenska prognoza postala zanimljivija od svega što se dešava na političkoj sceni. Da barem zaledi tamo pokoju figuru na dužnosničkoj plaći.

Kupujemo natrag vlastitu imovinu koju smo širokogrudno prodali, dajemo plaću ministru znanosti sa plagiranim radom, molimo predsjednicu dva tjedna da nam objasni gdje je putovala i zašto dok je Pantovčak bio prazan.

I sve to bi se trebalo smatrati normalnim.Nije čudo da smo prodali pa se pokajali – i opet ćemo, nema dvojbe u tome. Jedino normalno bilo bi da se ovo dvoje netransparentnih zahvale na mandatu.

Obnašanje tako visokih funkcija poput ministra ili još više predsjednika, nosi sa sobom iznad svega najvišu dozu odgovornosti. Prema biračima, prema nebiračima, prema kolegama iz struke.

Makar se radilo i o jednoj pogrešnoj fusnoti, čast i dostojanstvo su vrijednosti koje šaljemo u poruci. Tu se greške  ne trpaju pod tepih, sve mora biti transparentno jer tu poziciju financira novac onih koji  su te izabrali, na čemu bi trebali biti zahvalni i ODGOVORNI, da ne kažem ponizni. To su pozicije koje ograničavaju svaku slobodu ponašanja i baziraju se na poštovanju.

Pratim diskurs iz predsjedničkog ureda koji se provlači posljednjih dana vezano uz status putovanja u Ameriku. Malo se onako vraćamo natrag, čini mi se, pogotovo kad čujem dionicu – oni kojima nikakve  hrvatske institucije  nisu svete – .

Opet su tu “oni”, “neki”, “drugi”, “the others”, “koji su protiv”, koji su “neki drugi i nisu s nama”, a s nama nisu ako nisu s tom osobom, jer “ona je mi”. Ljubim sliku svoju. Majke mi, korak od Sjeverne Koreje, još malo.

Nije ni čudo da se ne sazivaju novinari na pressicu nego se koristi samo jedan medijski servis.

A i čemu bi se zvali, što su oni, tko su? Oni su vjerovatno “oni drugi”.

Nije nam dugo trebalo da izgubimo kompas za optimizam nakon izbora nove garniture vlade, sa vrha samoga su se pobrinuli za to. A premijer – gdje je? Sve u rukavicama.

Čitam čak i da se već od planirane prodaje dijela HEP-a tražilo od strane branitelja sedam posto iznosa za njihov fond. Pa, što je s ljudima? Gledaju se spasiti tuđa radna mjesta, a vi bi već brojili neku svotu za sebe, pored svih svota koje se izdvajaju baš za tu skupinu. Nikad dosta, a oni koji nisu dobili ništa osim odore, nisu nikad ni tražili, nisu radi toga ni išli, vjerovatno su i odoru samo razdužili na kraju.

Nedavno su nas se dočepali i iz njemačkog tiska pišući o našoj propulzivnoj kulturi nepotizma, te o brojnim zaposlenima iz iste obitelji pri zagrebačkoj gradskoj upravi. Krenu li se baviti time, imat će do kraja ove nove godine barem jedan prilog dnevno, i opet neće biti gotovi. Pogotovo ako ćirnu u male gradove gdje je moć velika.

Sam glavni grad je vješt u spektakularnim akcijama, ali ipak šalje malodušnu poruku ovih dana kada na glavnom kolodvoru noću nema grijanja, da se ljudi bez doma ne bi došli ugrijati i praviti nered.

Zato su oni koji su se dosjetili akcije sa zimskim jaknama dali malo nade da neko sutra ipak postoji, da nam je stalo do drugih, da nismo sami sebi najbitniji.

Što se situacije tiče, ni da nabacimo sibirskog tigra oko vrata, ne možemo se ugrijati.