Mirko Popović
kad su nestali nesazrelî
što u „naučne svrhe“ dešifriraše
presušena korita njenih pruženih ruku
za pravednošću
kad su raskrižja uma
pokupila one koji tobožnje milosrđe
nadnosiše nad njeno patničko lice
i godine tragovima samoće preorane
vjerovala sam da nikada neće znati
tiha i sjetna svoj životni križ
nazvati pravim imenom
ali uvijek kad joj se vraćam
stojim začuđena pred njenom vedrinom
smirenim čelom uz prozor
u smiješak je odjenula usud samoće
i ne plače nad njim kao nekad
zagrljena tišinom mir zemaljski
suprotstavlja mojim takozvanim
gradskim sumpornim kišama
kao da želi naglasiti
da svatko će jednom
kad padnu zagonetke i krinke života
isplativost križa osjetiti
ne skriva više ni svoju malu
pogrbljenu sjenku kad zaplovi
ispod naših dubova i lovorika
jer tu kaže već odavno ne drhti
dok samuje
dok liježe i ustaje
sa sjećanjem
ali ne prebiva u njemu jer sve su
joj čežnje uz obalu usidrene
i izgovorene…
tu gdje je na svakom koraku
čovjek čovjeku čovjek
neogrnut mudrošću prema kojoj
se prebrojava jedan po jedan
i vrednuje po brzini
i skrušenosti dodvoravanja
po klanjanju nadčovjeku
koji određuje vrijednost
prema političkoj opredijeljenosti
prema svjetonazoru
prema dužini aplauza
pred zvonjavom (razvalinama)
zlatne budućnosti
stojim
sama
u čudu
pred njenom riješenom enigmom
i kažem:
dobro je
——————————————————————–
Sreća se svakome ukazuje prema njegovim shvaćanjima.
(Abdul Tajib)