Mirko Popović
Negdje iza nečeg
Tutnji grad.
Ti iza purpura davnog
Krajičkom oka još bilježiš:
Pogledat ću onaj izlog,
Potom
Okrenuti se niz ulicu
Za glasom koji je šapnuo
Tvoje ime i u dubinu podneva
Ispratiti sliku svibanjskih tramvaja.
Osluhnut ću tamo u centru
Hlad podrumske vlage i tišinu
U kojoj toplo su zorile jabuke
Tvojih grudi.
Ti i purpur u kom smo rasli
Suzu i krizanteme spuštate
Nijemo iza katedrale i dugo gledate
Niz obronke ljeta.
Već daleko u perspektivi
Niz bulevar
Naše se sjene sreću i izdužuju.
Gledaš kako ih netko ucrtava
U tvoje pragove.
Negdje iza nečeg
Tutnji grad.
U našem krvotoku.
U našim venama.
Iza prostora.