NE SJEĆAM SE…

piše: Igor Matijašić
Hrvatska je danas i službeno postala mala zemlja za veliku amneziju. Ako jedan nogometaš koji je osvojio tri Lige prvaka i koji je kapetan hrvatske reprezentacije uopće ne pamti kad je prvi put obukao sveti dres, onda sve polako gubi smisao…

Uz to se Luka Modrić, a o njemu je riječ, ne sjeća niti mnoštva drugih stvari koje je potpisao. Ali itekako dobro zna koliko mjesečno zarađuje!

Ili se, možda, i toga ne sjeća?

A ako se slučajno prisjeti svega što je baš danas zaboravio, hoće li brže-bolje promijeniti svoj iskaz kao što je to učinio u Osijeku?

U to još veruju samo oni koji i dan-danas čitaju Modru lastu…

Na stranu to što se pred hrvatskim sucima odjednom svi skutre i nakon nekoliko mjeseci promijene kategorički iskaz u nesjećamse… (pitanje je samo zašto se onaj prvi uopće uzima u obzir kad je ionako evidentno da će se  s vremenom zagubiti svaki trag u velu zaborava).

Moralne vrijednosti su se sasvim izokrenule. Ili su zapravo cijelo vrijeme bile izokrenute pa je ovo tek mali dodatak?

Postajemo država u kojoj se zbog ružnog skandiranja bivšoj sportašici odlazi ravno u zatvor, a istovremeno čovjek koji je svojim poslovanjem ugrozio sudbine tisuće ljudi i dalje uživa u svim blagodatima koje je na ovaj ili onaj način stekao.

Postajemo država u kojoj se samo rijetki čude kad u dva u noći pronađu roditelje koji skupljaju plastične boce kako bi prehranili svoju djecu.

Postajemo država u kojoj nije bitno jesi li lijevo ili desno i kakav politički program imaš – ako se dogovoriš eto te na vlasti.

Postajemo država u kojoj svi stanu iza ministra najvažnijeg resora (po pričanju mnogih) i svih njegovih afera, a onda ga se brže-bolje makne baš da bi se dalo na važnosti koliko je zapravo taj resor bitan.

Postajemo država iz koje se sve više odlazi, a sve manje u nju dolazi (mada će statističari opet isukati podatak da će ovo biti najuspješnija turistička sezona dosad. Uostalom, nije li svaka takva? I što u konačnici hrvatski građani koji ne iznajmljuju apartmane od toga imaju?)

Postajemo država u kojoj se javno kaže da se pojedino dijete zbog bolesti ne može pričestiti, a u isto vrijeme istakne se cjenik usluga za krizmu koji moraju podmiriti roditelji.

Postajemo država u kojoj ljudi glasaju za političare koji imaju optužnice jer jednostavno ne vjeruju da su svi pred zakonom jednaki.

Postajemo država u koju se kunu svi branitelji, a sigurno nisu željeli da takva bude kad su odlazili u rat.

Postajemo demokratska država u kojoj baš svaki stanovnik tumači demokraciju na svoj način.

Postajemo država – slučaj…

Postajemo država koju će naša djeca, kad jednog dana odluče baš svi otići van, jednostavno opisati u dvije rečenice.

Hrvatska?

Ne sjećam se…