piše: Slavica Jurčić
S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba, 1993. godina. Nije bilo neke prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.
Moja sestra odlazi u Donju Stubicu na školovanje, a ja počinjem raditi u tekstilnoj tvornici na kraju grada.
Tata mi je malo sarkastično ponavljao i smješkao se govoreći: „Moj jadnik!” On je bio zaposlen i znao je kako će meni biti.
Kada sam počela raditi, u toj tekstilnoj tvornici bilo je već preko 150 „starih“ radnica koje su tu radile još od prije rata.
Ne mogu reći da mi je bilo ružno. Naprotiv, bilo je puno lijepih i šaljivih trenutaka.
Moje prvo radno mjesto bio je rad s peglom i tako je ostalo do kraja moga boravka u tom kolektivu.
Prva plaća bila je jadna. Njome sam kupila rifle i dezodorans. Tata mi je pomagao, a mama je pravila sendviče za posao.
Svako jutro bih prelazila prugu i čekala autobus na autobusnom kolodvoru. Tu bismo se mi “cure od konca” pogledavale s mladim vojnicima koji su čekali autobus.
Nije to bilo kao u američkim filmovima, nego više stidljivo i ispod oka.
U autobusu je bilo ili prevruće ili prehladno, baš kao i u tvornici. Jednoga dana izmjerili smo u krojačnici kod stroja za prešanje čak 52 stupnja.
Zimi smo se mi na pegli nekako snalazile da se ugrijemo. Starije kolegice su se igrale i grijale.
Naime, pegle su imale zaštitu i nisu nas mogle opeći Ali vrela para mogla je opeći.
Jedna Mara kazala je drugoj, koja je radila na pegli, da joj malo peglom izmasira leđa. Ova joj zabunom pustila paru i opekla joj leđa.
Šutjele su one do sutradan. Kad smo ujutro čekale autobus, ispričala nam je Mara da je bila kod doktora. On ju je upozorio na ponašanje: „Prije ste grijali noge pa ste se opekli. Kako ste to sada mogli s leđima napraviti?“
Sjećam se i prvih štrajkova. Plaće su kasnile i po tri mjeseca. Išle smo pred županiju, policija nas je čuvala.
Trajalo je to sve dok u mlađoj grupi, koja je bila tek zaposlena, nije ostalo samo oko 30 od 90 zaposlenica.
Neke su se udale i pobjegle, a neke su jednostavno odustale.
U toj tvornici odradila sam godinu i devet mjeseci radnoga staža. Otkaz sam dobila jer sam bila najmlađa, a tvornicu je preuzela banka.
Osjećala sam se tužno i jadno, ali bar je agonija završila. Imala sam devet mjeseci novčanu pomoć s biroa.
Tvornicu sam posjetila još samo jednom. Nje više nema. Tamo je sada salon namještaja.
Sjetila sam se vremena koje sam provela sa svojim kolegicama.
Ima ona izreka: „Tko nije doživio, taj ne može razumjeti!” Tako i ja mislim.
Da nisam kao djevojka radila u tvornici tekstila, ne bih spoznala kako borba za opstanak može biti teška i kako trebamo cijeniti ono što imamo.
Zahvaljujem uredništvu i lektorici,a vi dotični gospodine PRESTANITE,ovo su moje uspomene.
Mislim da je pametnom dosta!
Eto, kada bi čovjek bio znanstveniji ili sveznalica,nebi bio siromašan.Možda sam i sam pogrješio jer sam u komentaru spomenuo ime autora. A, to rado radim često iz ljubavi i kod drugih djela autora.Tj..ponekad i političari pogrješe..pa ono dokle se sjete..ili ..ih netko podsjeti traje. Htio, sam se u stvari samo nadovezati uz tekst pod naslovom. “Radnik je jadnik”I, dati ujedno posebnu pozornost autoru za daljnji rad i djelovanje,a nikako ogorčenje,za nadom i željom da i ovaj tekst ne ide u zaborav. Možda da sam se u toku vremena,mogao sjetiti sve od jednom.Nebi došli do ovakovih spoznaje,ali ni do komentara,takovih kakovi… Read more »
Neka oprosti i neka se uvrijedi gospodin Mayer, ali sve mi se čini da on ili nije razumio ili nije htio razumjeti ono što je u crtici napisano jer njegovi komentari nemaju baš nikakve poveznice s tekstom.
A Šantićevi stihovi živjet će i u budućnosti za razliku od nekih riječi koje će ubrzo otići u zaborav.
Mislim da se nismo razumjeli,i danas ljudi rade bez place. Šute,nitko ih ne pita kako zive.A pravna drzava se bas i ponasa tako “kradu pa i nama dadu”. Radnik je zadnji koji se namiri.Rade za sramotno male place i sanjaju more i bilo kakav luksuz.Samo se nadam da ce nasa djeca bolje od nas proci.
Pustimo mi Šantića on je prošlost,za kojom nemoramo žaliti.Okrenimo se rađe budućnostio,koju možemo i moramo glede naše gorke prošlosti mijenjati.A postoji i ona gorka,nekad su krali ali su i nama dali.A danas kradu a nama niš ne dadu.
Slavica je samo htjela pokazati onu tužnu i ružnu stranu naše svakidašnjice kada su ljudi radili u nemogućim uvjetima, vrlo često s bijednim primanjima, još češće bez njih i sve nas je podsjetila u kakvim vremenima smo živjeli i radili. I bili zadovoljni što ipak imamo kakav-takav posao, mada ni danas mnogima nije puno bolje.
Ali, ostali su ovdje jer kako zapisa Šantić:
“…Sunce tuđeg neba
neće vas grijat’ k’o što ovo grije.
Grki su tamo zalogaji hljeba,
gdje svoga nema
i gdje brata nije…”
Draga Slavica ispričavam se, Da sam znao da Vam bude žao ili da će vas moj komentar uvrjediti, sigurno nebi komentirao ovaj članak.Ali, pošto je postavljena ispod svakog članka mogućnost komentiranja.Što ujedno i znači mogućnost ljudskog razgovora ali i prilika o povlaćenju pouka za iduće generacije koje nam dolaze..Poveo sam to pitanje jer sam i sam u vrlo mladim godinama radio u bivšoj državi a plaća kasnila.Nisam se mogao stime pomiriti i zaposlio sam se u tvornicu Titan u Kamniku..plaću sam u Sloveniji dobivao redovito..Slovenska kultura zarade i plaćanja radnika bila je tada, ne znam kako danas..na vrlo uzornom nivou… Read more »
Dragi gospodine Mayeru žao mi je što ste uopče komentirali moj članak.Ljudi koji su hendikepirani nisu jadnici,čak su duhom bogatiji od nas zdravih i radno sposobnih,na moju sreču upoznala sam mnogo mladih koji su završili visoke škole i iako su invalidi rade i pridonose društvu. Poanta moga članka je da sam bila među prvim robovima privatizacije,mogu reči i da je moja priča golotinja privatizacije.Tvornica u kojoj sam radila davno se zatvorila i svih dvijestotinjak radnica je završilo na birou,to nisu bile mlade žene poput mene nego starije koje nisu ostvarile pravo na mirovinu. Ali živjeti se mora,više nisam mlada,majka sam… Read more »
Slavica ove zadnje rečenice me podsjećaju i rado ću ih ponoviti,da baš i nije radnik jadnik.
Da nisam kao djevojka radila u tvornici tekstila, ne bih spoznala kako borba za opstanak može biti teška i kako trebamo cijeniti ono što imamo.Možemo si zamisliti.Kako je tek čovjeku invalidu,koji je ostao nepokretan,ponekad i u invalidskim kolicima.Jer mu je nesreća oduzela neki dio tjelesnih hudova poput,ruke, noge ili je postao nepokretan iz bilo kojeg drugog razloga bolesti. A,živjeti se i dalje mora.Takav čovjek ne samo da je jadnik, nego mu se već uobičajno kaže,da je i siromašan.
Najteža je pouka na svojim leđima!Podsjetila si me na rad u drvnoj industriji,uvek preko omladinske zadruge….ugovor produživan svaka 3mj,a godinama!Zato sada imam malu mirovinu…..